Na Badnjak 1971. godine sedamnaestogodišnja Juliane Koepcke ukrcala se na let iz Lime u Peruu zajedno s majkom, ne sluteći da će to biti posljednji put da je vidi živu. Zrakoplov je bio pun putnika koji su se vraćali kući za Božić, a let je isprva tekao uobičajeno. No ubrzo je avion ušao u snažnu turbulenciju i gusti, tamni olujni oblak, nakon čega se situacija dramatično promijenila.

Desetak minuta kasnije Juliane je primijetila snažno bijelo svjetlo na vanjskom motoru. U tom trenutku majka se okrenula prema njoj i izgovorila riječi koje će joj se zauvijek urezati u sjećanje: „Ovo je kraj, gotovo je.“ Nedugo zatim zrakoplov je krenuo u strmoglavi pad. Juliane pamti vriske putnika i zaglušujući zvuk motora, prije nego što je ispala iz aviona i s visine od oko 10.000 metara pala prema tlu.

Buđenje u amazonskoj prašumi bez majke

Sama slobodnog pada ne sjeća se jasno, jer je gubila svijest i dolazila k sebi. Kad se napokon razbudila, našla se usred amazonske prašume, vezana sigurnosnim pojasom za trosjed na kojem je sjedila u avionu. Sjedište na kojem je trebala biti njezina majka bilo je prazno.

Preživjela je pad s teškim ozljedama. Slomila je ključnu kost, imala duboke posjekotine na nogama, a kasnije će se pokazati da je pukao i ligament u koljenu. Iako je mogla hodati, ozljede su se s vremenom pogoršavale. U mini-haljini i bez ikakvih zaliha, Juliane je danima lutala sama po prašumi, suočena s glađu, hladnim noćima i neprestanim strahom.

Dani iscrpljenosti, samoće i borbe za opstanak

Desetog dana njezine borbe za preživljavanje bila je potpuno iscrpljena i jedva se mogla držati na nogama. Kasnije je to razdoblje opisala riječima: „Osjećala sam se strašno usamljeno, kao da sam u paralelnom svemiru, daleko od bilo kakvog ljudskog bića.“ U jednom trenutku ugledala je čamac uz vodu i isprva pomislila da halucinira. No kad ga je dotaknula, shvatila je da je stvaran. U blizini je pronašla i stazu koja ju je odvela do kolibe u džungli, u kojoj su se nalazili vanbrodski motor i litra benzina. Tada se prisjetila savjeta svoga oca.

Istoga dana primijetila je da joj je rana na gornjem dijelu desne ruke zaražena ličinkama, dugima oko jedan centimetar. Sjetila se kako je njezin pas nekada imao sličnu infekciju i kako je otac tada koristio kerozin za čišćenje rane. Vođena tim sjećanjem, isisala je benzin i nanijela ga izravno na ranu.

Bol je bila neizdrživa dok su se ličinke pokušavale dublje uvući, no Juliane ih je uspjela izvaditi, ukupno oko trideset. Kasnije je priznala da je bila „iznimno ponosna na sebe“ što je uspjela sama sanirati rane. Potpuno iscrpljena, tu je noć provela upravo na tom mjestu.

Susret sa smrću i trenutak spasa

Nekoliko dana ranije suočila se i s prvim prizorom drugih ljudi nakon nesreće, no radilo se o putnicima iz aviona koji nisu preživjeli. Čula je kako se sup spušta, što je znala da je znak smrti jer te ptice privlači raspadnuto meso. „Kad sam skrenula iza zavoja u potoku, ugledala sam klupu s tri putnika zabijena glavom u zemlju“, ispričala je za BBC. „Bila sam paralizirana od panike. Bio je to prvi put da sam vidjela mrtvo tijelo.“

Jedanaestog i posljednjeg dana u amazonskoj prašumi čula je glasove nekoliko muškaraca. Taj trenutak opisala je kao da je „čula glasove anđela“. Muškarci su se u početku prestrašili njezine pojave i pomislili da je riječ o vodenoj božici iz lokalne mitologije. No kada im se obratila na španjolskom, shvatili su da je riječ o djevojci kojoj je potrebna pomoć. Pružili su joj sigurnost, zbrinuli rane i pomogli joj da se vrati u civilizaciju.

Povratak ocu i bolna istina o majci

Dan nakon spašavanja Juliane je ponovno vidjela svoga oca. Bio je toliko preplavljen emocijama zbog činjenice da mu je kći živa da jedva nije mogao govoriti. Sljedeći dani prošli su u očajničkoj potrazi za informacijama o njezinoj majci. Dana 12. siječnja pronađeno je njezino tijelo. Potresna je bila spoznaja da majka nije poginula u samom padu, već je preživjela nekoliko dana, teško ozlijeđena i nepokretna.

„Saznala sam da je i ona preživjela pad, ali je bila teško ozlijeđena i nije se mogla kretati. Umrla je nekoliko dana kasnije. Ježim se pri pomisli na to kakvi su joj bili posljednji dani“, rekla je Juliane.

Život nakon tragedije i znanstvena karijera

Nakon stravične nesreće Juliane se vratila u tadašnju Zapadnu Njemačku, gdje se u potpunosti oporavila. Poput svojih roditelja, upisala je biologiju na Sveučilištu u Kielu i diplomirala 1980. godine. Doktorirala je na Sveučilištu Ludwig Maximilian u Münchenu, a potom se vratila u Peru, gdje se bavila znanstvenim istraživanjima, specijaliziravši se za proučavanje šišmiša.

Godine 1989. udala se za njemačkog entomologa Ericha Dillera. Njezin otac preminuo je 2000. godine, a Juliane danas radi kao knjižničarka u Bavarskoj državnoj zbirci zoologije u Münchenu.

Priča Juliane Koepcke ostaje jedno od najnevjerojatnijih svjedočanstava ljudske izdržljivosti, snage i volje za životom, ali i potresan podsjetnik na tragediju koja joj je zauvijek promijenila sudbinu.