Duboko ispod valova Atlantika, zapadno od Srednjoatlantskog gorskog lanca, izranja dramatičan krajolik podvodnih tornjeva i monolita koji okomito probadaju tamu. Riječ je o hidrotermalnom polju Lost City, otkrivenom 2000. godine, koje se nalazi više od 700 metara ispod površine i predstavlja najdugovječnije poznato hidrotermalno okruženje u oceanima.

Strukture visoke od nekoliko centimetara do impresivnih 60 metara izgledaju sablasno u plavičastom svjetlu daljinski upravljanih podvodnih vozila. Njihove kremaste karbonatne stijenke formiraju se kemijskim reakcijama između podižućeg plašta i morske vode, procesom koji u ocean oslobađa vodik, metan i druge otopljene plinove. Prema znanstvenim procjenama, ovaj ekosustav aktivan je najmanje 120.000 godina, a moguće i znatno dulje.

Ekosustav izvan granica poznatog

U pukotinama i procjepima ovih hidrotermalnih otvora nastaju ugljikovodici koji hrane raznolike mikrobne zajednice, unatoč tome što kisik nije nužno prisutan. Dimnjaci Lost Cityja ispuštaju plinove temperature do 40 Celzijevih stupnjeva, stvarajući dom izrazito prilagodljivim organizmima. Obilje puževa i račića naseljava te strukture, dok su veće vrste – poput rakova, kozica, morskih ježeva i murina – rjeđe, ali ipak prisutne.

Unatoč ekstremnim uvjetima, život ovdje buja, a znanstvenici upozoravaju da je riječ o jedinstvenom i iznimno važnom prirodnom lokalitetu. Godine 2024. zabilježeno je rekordno vađenje jezgre iz plašta, u dužini od 1.268 metara, upravo s ovog područja. Očekuje se da bi uzorak mogao pružiti ključne podatke o nastanku života na Zemlji prije milijardi godina, čuvane u mineralima s dna oceana.

Iako se pretpostavlja da slična hidrotermalna polja postoje i u drugim dijelovima svjetskih oceana, Lost City dosad je jedino koje su daljinski upravljana vozila uspjela potvrditi.

Tragovi života izvan Zemlje?

Za razliku od crnih pušača, hidrotermalnih otvora povezanih s vulkanskom aktivnošću, Lost City nije ovisan o toplini magme. Crni pušači uglavnom ispuštaju minerale bogate željezom i sumporom, dok Lost City proizvodi do stotinu puta više vodika i metana, a njegovi kalcitni dimnjaci znatno su veći i dugovječniji.

Znanstvenici tvrde da ugljikovodici koje proizvodi Lost City ne nastaju iz atmosferskog ugljikova dioksida ili sunčeve energije, već iz kemijskih reakcija na morskom dnu. Budući da su ugljikovodici temeljni građevni elementi života, otvara se mogućnost da je život mogao nastati u sličnim hidrotermalnim sustavima, ne samo na Zemlji nego i na drugim svemirskim tijelima.

"To je primjer tipa ekosustava koji bi u ovom trenutku mogao biti aktivan na Enceladu ili Europi," izjavio je mikrobiolog William Brazelton za Smithsonian 2018. godine, spominjući mjesec Saturna i mjesec Jupitera kao potencijalna mjesta izvanzemaljskog života, dodajući: "I možda na Marsu u prošlosti."

Najviši monolit Lost Cityja nazvan je Posejdon, prema grčkom bogu mora, i doseže više od 60 metara visine. Nedaleko od njega nalazi se strma litica s kraćim eruptivnim otvorima. Istraživači sa Sveučilišta Washington opisali su ove otvore kao mjesta gdje voda istječe poput suza, formirajući "nakupine delikatnih, višekrakih karbonatnih formacija koje se pružaju poput prstiju okrenutih prema gore".

Prijetnja industrijskih ambicija

Neobični krajolik ne privlači samo znanstvenike. Godine 2018. objavljeno je da je Poljska dobila pravo na istraživanje i rudarenje u dubokom moru oko Lost Cityja. Iako se u samom hidrotermalnom polju ne nalaze komercijalno vrijedni resursi, znanstvenici upozoravaju da bi rudarske aktivnosti u okolici mogle imati katastrofalne posljedice.

Plume i otpadne tvari koje bi nastale rudarenjem mogle bi se proširiti na osjetljivi ekosustav i ugroziti njegovu stabilnost. Pojedini stručnjaci stoga pozivaju da se Lost City zaštiti kao svjetska prirodna baština kako bi se spriječilo uništavanje ovog jedinstvenog fenomena.

Zaključak: Svjedok nastanka života

Lost City već desecima tisuća godina stoji kao dokaz upornosti života u najnegostoljubivijim uvjetima planeta. S druge strane, njegova budućnost mogla bi biti ugrožena ljudskim djelovanjem. Znanstvenici upozoravaju da bi bilo simbolično – ali tragično – da čovječanstvo uništi mjesto koje možda čuva odgovor na pitanje kako je život nastao.