Smeđi šećer već se godinama percipira kao zdravija alternativa bijelom šećeru. Mnogi ga biraju u uvjerenju da je manje prerađen, prirodniji i nutritivno vrijedniji, no iza takve slike često se kriju zablude, poluistine i vješto osmišljeni marketinški trikovi. Pitanje koje se pritom nameće jest što zapravo stoji iza smeđe boje i koliko je takozvani „zdraviji šećer“ doista povoljniji za zdravlje.

Smeđa boja kao posljedica dodatka melase

Jedna od najraširenijih zabluda povezanih sa smeđim šećerom jest uvjerenje da se radi o nerafiniranom ili tek minimalno prerađenom proizvodu. U praksi je situacija često suprotna. Većina smeđeg šećera koja se prodaje u supermarketima nastaje tako da se potpuno rafinirani bijeli šećer naknadno miješa s melasom.

Melasa je nusproizvod prerade šećerne trske ili šećerne repe i upravo ona daje tamniju boju te blago karamelast okus. Iako melasa sadrži male količine minerala poput željeza, kalcija i kalija, ti su udjeli vrlo niski i u količinama u kojima se šećer uobičajeno konzumira nemaju stvaran nutritivni učinak. Drugim riječima, smeđi šećer iz trgovina najčešće nije manje obrađen od bijelog. Prošao je isti proces rafiniranja, a tek mu je na kraju vraćen dio sastojaka koji su prethodno uklonjeni.

Gotovo identičan učinak na organizam

Energetska vrijednost smeđeg i bijelog šećera gotovo je ista, kao i udio ugljikohidrata te utjecaj na razinu šećera u krvi. Razlike su zanemarive i nemaju praktičan značaj za zdravlje. S nutritivnog aspekta, smeđi šećer ne donosi prednost koja bi opravdala njegov imidž zdravijeg izbora.

Dodatni problem leži u načinu na koji se smeđi šećer predstavlja potrošačima. Ambalaža često koristi zemljane tonove i izraze poput „prirodno“, „tradicionalno“ ili „bolji izbor“, iako takve tvrdnje nisu zakonski regulirane u smislu stvarne nutritivne prednosti.

Zbrku dodatno povećavaju proizvodi koji se nalaze u blizini smeđeg šećera na policama trgovina, ali pripadaju drugoj kategoriji, poput muscovada, panela šećera ili kokosovog šećera. Iako ni ti proizvodi nisu „zdravi“ u klasičnom smislu, potrošači ih često poistovjećuju s običnim smeđim šećerom, vjerujući da je svaki tamniji šećer automatski bolji izbor.

Zabluda nije u proizvodu, već u očekivanjima

Najveća prijevara povezana sa smeđim šećerom ne leži u samom proizvodu, nego u percepciji koju stvara. U većini slučajeva riječ je o bijelom šećeru s dodatkom melase, bez stvarne nutritivne prednosti. Smeđa boja i „prirodan“ imidž ne čine ga zdravijim izborom.

Ako se smeđi šećer koristi zbog specifičnog okusa ili kulinarskih razloga, takva odluka ima smisla. Međutim, ako se kupuje u uvjerenju da je znatno bolji za zdravlje, riječ je o još jednom primjeru uspješnog prehrambenog marketinga koji se oslanja na raširene zablude potrošača.