Godine 1963. jedan stanovnik središnje Turske suočio se s naizgled banalnim, ali upornim problemom: njegove kokoši počele su nestajati bez ikakva traga. Kako su dani prolazili, frustracija je rasla, a potraga za objašnjenjem odvela ga je u vlastiti dom. Tijekom renovacije kuće primijetio je tvrdokornu pukotinu u jednom od zidova. Vođen znatiželjom, odlučio je razbiti dio zida, ne sluteći da će taj potez dovesti do jednog od najnevjerojatnijih arheoloških otkrića 20. stoljeća. Iza zida se otvorio uski, mračni prolaz koji nije skrivao njegove nestale kokoši, ali je vodio prema ulazu u drevni podzemni grad.

Upravo se ta priča danas prepričava posjetiteljima Derinkuyua, jednog od nekoliko podzemnih gradova raspršenih diljem Kapadokije, regije u središnjoj Anatoliji.

Grad isklesan u stijeni, duboko ispod površine

Derinkuyu je uklesan u mekanu vulkansku stijenu i sastoji se od čak 18 razina koje se spuštaju približno 85 metara ispod površine zemlje. Taj podzemni kompleks nije nastao odjednom, već se razvijao kroz stoljeća, oblikovan brojnim kulturama koje su tijekom povijesti naseljavale ovo područje.

Na svom vrhuncu, taj labirint hodnika i prostorija mogao je pružiti zaklon za oko 20.000 ljudi. No Derinkuyu nije bio tek sirova špilja ili improvizirano sklonište. Bio je osmišljen kao potpuno funkcionalno podzemno društvo sposobno za dugotrajan boravak. U njegovim brojnim prolazima nalaze se prostorije koje su služile kao dvorane za sastanke, štale, kuhinje, skladišta hrane, bunari s vodom, stambeni prostori, spremišta za oružje, vinski podrumi, grobnice i čak zatvori. Posebno su impresivni deseci ventilacijskih okana koja su omogućavala dotok svježeg zraka duboko u srce ovog složenog podzemnog sustava.

Anatolija kao raskrižje carstava i stalna prijetnja osvajača

Područje Anatolije, koje danas čini velik dio moderne Turske, oduvijek je imalo iznimnu geopolitičku važnost. Smješteno između Azije i Europe te omeđeno Crnim i Sredozemnim morem, ovo područje bilo je plodno tlo za razvoj naprednih civilizacija, ali je istodobno privlačilo i neprekidne valove osvajača.

Upravo zbog toga povjesničari vjeruju da je Derinkuyu prvenstveno služio kao utočište u vremenima ratova i progona. Postoje teorije da su prve strukture započeli graditi Hetiti, kultura koja se pojavila u Anatoliji prije otprilike 3.600 godina. Drugi stručnjaci smatraju da su grad izgradili Frigijci prije oko 2.800 godina. Ono što je sigurnije jest da su podzemne tunele koristili i pripadnici Perzijskog Ahemenidskog Carstva, koje je osnovao Kir Veliki 550. godine prije Krista.

Sklonište kroz stoljeća progona i ratova

Zidovi Derinkuyua doslovno su ispisani poviješću ljudske izdržljivosti. Natpisi i kapelice upućuju na to da su grčko-govoreći kršćani koristili tunele kako bi se sakrili od rimskih progona u ranim desetljećima razvoja kršćanstva. Stoljećima kasnije, isti podzemni prostori služili su kao zaklon muslimanskim Arapima tijekom arapsko-bizantskih ratova između 780. i 1180. godine. Nakon toga, u 14. stoljeću, Derinkuyu je ponovno postao utočište kršćanima koji su bježali pred mongolskim invazijama.

Derinkuyu danas: svjetska baština i turistička atrakcija

Danas je podzemni grad Derinkuyu otvoren za posjetitelje i predstavlja jednu od najvećih turističkih atrakcija Kapadokije. Zajedno s ostalim podzemnim gradovima u toj regiji, nalazi se pod zaštitom UNESCO-a kao dio svjetske kulturne baštine. Posjetitelji mogu vlastitim očima vidjeti složenost i domišljatost građevina koje su stoljećima omogućavale preživljavanje tisućama ljudi u potpunoj tajnosti ispod zemlje.

A što se tiče početka cijele priče, ironičan detalj ostaje zabilježen u lokalnoj legendi: kokoši zbog kojih je sve započelo nikada nisu pronađene.