Vijest da su vrpce s originalnim, visokokvalitetnim prijenosom slijetanja Apolla 11 na Mjesec izbrisane nakon što su tiho odložene u neoznačenom skladišnom prostoru NASA-e godinama potiče sumnje i teorije zavjere. Iako su druge snimke povijesne misije iz 1969. sačuvane, otkriće da je barem dio videozapisa nestao dodatno je raspirilo tvrdnje da NASA prikriva ono što su astronauti vidjeli – pa čak i da je cijela misija bila inscenirana.

No prema objašnjenju Tima Dodda, poznatijeg kao „Everyday Astronaut“ na YouTubeu, priča o „izbrisanim“ vrpcama daleko je manje dramatična nego što sugeriraju teorije zavjere. Gostujući 9. veljače u emisiji Danny Jones Podcast, Dodd je detaljno objasnio što se zapravo dogodilo s izgubljenim snimkama.

Sigurnosne kopije, a ne jedini dokaz

Dodd ističe da izgubljeni materijal nije bio jedina snimka slijetanja na Mjesec, već skup sigurnosnih magnetskih vrpci koje su sadržavale sirovi prijenos iz svemira. Prema njegovim riječima, NASA je te sigurnosne kopije smatrala manje ključnima jer su svi bitni podaci, video i radijski signali uspješno preneseni u Houston i emitirani uživo na televiziji.

Sigurnosne kopije povijesne misije Apolla 11 naknadno su presnimljene kada je NASA tijekom 1970-ih i 1980-ih ponovno koristila starije magnetske vrpce zbog nestašice upravo takvih filmskih koluta. U tom razdoblju nitko nije predviđao da će buduća tehnologija omogućiti značajno poboljšanje rezolucije izvorne snimke, odnosno njezino naknadno „povećanje rezolucije“ (upres), što je danas tehnički izvedivo.

„Nisu mogli zamisliti svijet u kojem bismo mogli ponovno skenirati i značajno povećati rezoluciju te snimke, jer bi u tom sirovom formatu bila puno čišća“, rekao je Dodd u razgovoru.

Kako je signal s Mjeseca stigao do Zemlje

Dodd, koji na svom kanalu objavljuje edukativne sadržaje o raketama, istraživanju svemira i povijesti NASA-e, objasnio je i tehničku pozadinu prijenosa.

Prijenos uživo s Mjeseca slao se prema prijamnim postajama, uključujući onu u kalifornijskoj pustinji Mojave, a zatim je podijeljen u dva odvojena signala. Jedan je išao u Kontrolu misije u Houstonu radi praćenja u stvarnom vremenu, gdje su bilježeni svi telemetrijski podaci o stanju svemirske letjelice, kao i audio i videozapisi.

Videozapis u Kontroli misije pretvoren je iz mjesečevog „slow-scan“ formata u standardni NTSC televizijski format metodom takozvanog „kineskopa“. To je značilo da je svemirska agencija jednostavno snimala monitor kamerom kako bi se sadržaj mogao emitirati na televiziji. Upravo je ta konvertirana verzija emitirana javnosti 1969. godine. Iako je bila slabije kvalitete od izvorne snimke pohranjene na magnetskim vrpcama, Dodd ističe da je tada bila „dovoljno dobra“.

Drugi signal sadržavao je sirovu sigurnosnu kopiju, koja se izravno snimala na velike magnetske vrpce široke otprilike 30 centimetara, nalik golemim kazetama.

NASA je te vrpce promatrala kao sigurnosnu mrežu u slučaju prekida veze između Apolla 11 i Houstona. U slučaju krize, agencija bi možda morala analizirati sirove podatke kako bi utvrdila što je pošlo po zlu. No do takve situacije nije došlo.

„Imali su prijenos. Nije da je prijenos nestao i da su izgubili signal“, objasnio je Dodd. Dodao je kako u NASA-i tada nisu imali situaciju u kojoj bi mogli reći: „Bilo bi sjajno da još imamo te vrpce, da sačuvamo te sigurnosne kopije. Imali smo 45-minutni prekid jer nam je pala antena ili nešto slično.“ Takav scenarij, kako kaže, jednostavno se nije dogodio.

Postoje i danas tisuće sati dokaza

Unatoč gubitku dijela sirovih sigurnosnih kopija, NASA i dalje posjeduje tisuće sati podataka koji potvrđuju da se prvo slijetanje na Mjesec doista dogodilo. To uključuje verzije telemetrijskih podataka niže kvalitete, audiozapise i videozapise iz arhive u Houstonu.

Osim toga, Dodd naglašava da agencija i dalje ima iznimno jasne 70-milimetarske filmske zapise snimljene kamerama koje su astronauti koristili na Mjesecu. Riječ je o filmskom formatu koji se, čak 57 godina kasnije, i dalje koristi u IMAX produkcijama.

Tvrdnje da je NASA namjerno izbrisala snimke slijetanja na Mjesec Dodd naziva „pogrešno protumačenima“.

Najteže pitanje za skeptike: zašto su misije prestale?

Ipak, Dodd priznaje da skeptici imaju jedno pitanje na koje nije uvijek jednostavno odgovoriti: zašto su misije na Mjesec prestale 1972. godine?

U razgovoru s Jonesom istaknuo je da je stvarni razlog bio ogroman ekonomski trošak izgradnje i lansiranja raketa Saturn V prema Mjesecu.

„Razumijem frustraciju zbog toga što smo prije 54 godine učinili tu stvar, a onda smo izgubili sposobnost da to ponovimo. Ali potrošili smo 300 milijardi dolara u današnjoj protuvrijednosti kako bismo tamo stigli“, rekao je Dodd.

Dodao je i da su postojale još tri rakete i pripadajuća oprema, kao i posade spremne za nove misije, ali je na kraju prevladala procjena da se nastavak programa ne isplati.

„Imali smo još tri rakete i opremu te posadu za to, i jednostavno smo rekli: ‘Eh, nije vrijedno toga.’ To je ono što mene frustrira“, zaključio je.

Priča o „izbrisanim“ vrpcama tako se, prema dostupnim objašnjenjima, svodi na kombinaciju tehničkih ograničenja vremena, administrativnih odluka i tadašnje procjene vrijednosti arhivskog materijala – a ne na prikrivanje povijesne prijevare.