Zijevanje, naizgled bezazlena i svakodnevna pojava, moglo bi imati daleko složeniju ulogu nego što se dosad pretpostavljalo. Novo istraživanje otkrilo je da zijevanje izaziva neočekivanu promjenu u protoku tekućine koja štiti mozak, iako još uvijek nije jasno kakve bi posljedice ta promjena mogla imati.

Prema znanstvenicima sa Sveučilišta New South Wales u Australiji, ovo otkriće moglo bi biti ključ za razumijevanje zašto su ljudi, ali i brojne druge vrste, evolucijski razvili sposobnost zijevanja.

Rezultati istraživanja zasad nisu prošli recenzentski postupak, ali su dostupni na platformi bioRxiv.

MRI snimke otkrile ključnu razliku između zijevanja i dubokog disanja

Istraživački tim koristio je magnetsku rezonanciju (MRI) kako bi skenirao glave i vratove 22 zdrava sudionika. Sudionici su dobili upute da zijevaju, duboko dišu, pokušaju suzbiti zijevanje te da dišu normalno.

Budući da zijevanje i duboko disanje dijele slične mehanizme, znanstvenici su očekivali da će snimke pokazati slične obrasce. Međutim, rezultati su ih iznenadili. Za razliku od dubokog disanja, koje nije mijenjalo smjer protoka cerebrospinalne tekućine, zijevanje je tu tekućinu usmjeravalo dalje od mozga.

Neuroznanstvenik Adam Martinac izjavio je za časopis New Scientist: „Zijevanje je pokretalo kretanje cerebrospinalne tekućine u suprotnom smjeru nego tijekom dubokog udaha.“

Dodao je kako ih je rezultat zatekao: „Samo smo sjedili i govorili: vau, ovo doista nismo očekivali.“

Ipak, ova pojava nije zabilježena u svim slučajevima, a rjeđe se pojavljivala kod muškaraca. Istraživači napominju da bi na to mogao utjecati i sam MRI uređaj, koji je mogao uzrokovati određene smetnje.

Povećan odljev krvi iz mozga i nalet svježe krvi

Analiza je pokazala i da i duboko disanje i zijevanje povećavaju protok krvi koja napušta mozak, čime se stvara prostor za dolazak svježe krvi. Zanimljivo je da se smjer protoka krvi nije mijenjao tijekom zijevanja.

Međutim, u početnoj fazi zijevanja dolazi do naglog povećanja protoka krvi kroz karotidne arterije prema mozgu, i to za otprilike jednu trećinu. Ovaj podatak mogao bi upućivati na to da zijevanje ima više funkcija nego što se dosad pretpostavljalo.

Svaka osoba ima vlastiti „obrazac zijevanja“

Znanstvenici su također primijetili da su svi sudionici imali jedinstvene obrasce zijevanja, koji su se dosljedno ponavljali svaki put kada bi zijevnuli. To upućuje na postojanje tzv. centralnog generatora obrasca, neurološkog mehanizma koji određuje kako pojedinac zijeva.

Autori studije u radu navode: „Ta fleksibilnost može objasniti razlike u obrascima zijevanja među sudionicima, a pritom se i dalje održava prepoznatljiv, individualno specifičan obrazac; to također implicira da obrasci zijevanja nisu naučeni, nego su urođeni dio neurološkog programiranja.“

Drugim riječima, način na koji zijevamo vjerojatno je zapisan u našoj neurološkoj strukturi, a ne rezultat navike ili imitacije, piše Science Alert.

Čisti li zijevanje mozak ili ga hladi?

Najveće pitanje koje se sada postavlja jest što sve to znači i zašto se zijevanje toliko razlikuje od dubokog disanja kada je riječ o cerebrospinalnoj tekućini. Ta tekućina ima ključnu ulogu u održavanju pravilnog funkcioniranja središnjeg živčanog sustava, jer dostavlja hranjive tvari i uklanja otpadne tvari.

Jedna od hipoteza koju su iznijeli istraživači jest da zijevanje ima specifičnu ulogu u „čišćenju“ mozga. Druga mogućnost jest da služi kao mehanizam za hlađenje mozga.

Poznato je da je zijevanje usko povezano s mozgom i središnjim živčanim sustavom. Primjerice, vrste s većim mozgom obično zijevaju dulje. To bi mogla biti zanimljiva činjenica za podijeliti sljedeći put kada nekoga iznenadi duljina vašeg zijevanja.

I dalje misterij unatoč učestalosti

Unatoč tome što je zijevanje ponašanje prisutno kod mnogih vrsta i što je među ljudima i životinjama često zarazno, njegova prava svrha i dalje ostaje uglavnom nejasna.

Autori studije zaključuju: „Zijevanje se čini visoko prilagodljivim ponašanjem i daljnja istraživanja njegove fiziološke važnosti mogla bi biti plodonosna za razumijevanje homeostaze središnjeg živčanog sustava.“

Iako je riječ o preliminarnim rezultatima koji tek trebaju proći recenziju, ovo istraživanje otvara novo poglavlje u razumijevanju jedne od najčešćih, ali i najzagonetnijih ljudskih radnji.