Najbolnija smrt svih vremena: Potresna priča radnika koji je primio 850 puta veću dozu zračenja i rastapao se 83 dana

Jedna od najstrašnijih nuklearnih nesreća u modernoj povijesti dogodila se 30. rujna 1999. godine u Japanu, kada je rutinski zadatak u nuklearnom postrojenju završio katastrofom. Radnik Hisashi Ouchi, tada 35-godišnjak, izložen je nezamislivoj količini radijacije nakon što su njegovi kolege pogreškom ulili preveliku količinu uranija u procesni spremnik, što je izazvalo nekontroliranu nuklearnu reakciju.
Ouchi se nalazio najbliže spremniku u trenutku incidenta i primio je dozu od 17.000 milisieverta zračenja, što odgovara otprilike 200.000 rendgenskih snimaka. Ta je količina bila 850 puta veća od godišnje dopuštene doze za radnike u nuklearnim postrojenjima, 140 puta veća od izloženosti stanovnika Černobila nakon katastrofe 1986. godine te najveća doza zračenja ikada zabilježena kod čovjeka.
Borba za život nakon smrtonosne izloženosti
U prvim sekundama i minutama nakon izlaganja Ouchi je počeo snažno povraćati i pokazivati teške simptome akutne radijacijske bolesti. Većina ljudi izložena takvoj razini zračenja umrla bi unutar nekoliko dana, no Ouchi je preživio početnu fazu i hitno je prevezen u bolnicu, iako je bio u iznimno teškom stanju.
Njegov broj bijelih krvnih stanica praktički je nestao, što je značilo da je ostao bez imunološkog sustava. Liječnici su ga prebacili u Sveučilišnu bolnicu u Tokiju, gdje su započeli niz eksperimentalnih tretmana u očajničkom pokušaju da mu spase život.
Slijedila su 83 dana agonije.

Tijelo koje se nije moglo oporaviti
Zračenje je potpuno uništilo Ouchijevu sposobnost zacjeljivanja i stvaranja novih stanica. Njegova koža postupno se ljuštila, krvne žile su kolabirale, a očni kapci su mu otpali. Tekućine su neprestano istjecale iz izloženih tkiva i nakupljale se u plućima, zbog čega je morao biti priključen na respirator.
Njegov probavni sustav potpuno je zakazao, što je uzrokovalo snažne bolove i gubitak litara tekućine svakoga dana. Unatoč ponovljenim transplantacijama kože i transfuzijama matičnih stanica, njegovo tijelo nije pokazivalo znakove oporavka.
Disati je mogao samo uz pomoć aparata, a hranjen je putem sonde. Bol je postajala sve intenzivnija. Dva mjeseca nakon nesreće srce mu je stalo, no liječnici su odlučili provesti reanimaciju. Prema dostupnim izvješćima, njegova supruga nadala se da će preživjeti barem do 1. siječnja 2000. kako bi zajedno dočekali novo tisućljeće.
„Ne mogu više. Nisam zamorac.“
Tijekom dijela hospitalizacije Ouchi je bio svjestan i svjestan onoga što mu se događa. Prema izvješćima, u jednom je trenutku slomljen izgovorio šest potresnih riječi medicinskom osoblju: „Ne mogu više. Nisam zamorac.“
Liječnici su mu morali davati i do deset transfuzija krvi dnevno kako bi ga održali na životu. Analgetici nisu pružali gotovo nikakvo olakšanje, a u jednom trenutku navodno je molio da se liječenje prekine.
Hisashi Ouchi preminuo je 21. prosinca 1999., gotovo tri mjeseca nakon nesreće. Službeni uzrok smrti bio je višestruko zatajenje organa.
Posljedice nesreće i sudski epilog
Četiri mjeseca kasnije, u travnju 2000. godine, preminuo je i njegov kolega Shinohara, također od višestrukog zatajenja organa, u dobi od 40 godina.
Nadzornik Yokokawa, koji je u trenutku nesreće sjedio za svojim stolom, preživio je.
Istraga japanske vlade zaključila je da je do nesreće došlo zbog izostanka regulatornog nadzora, nedostatne sigurnosne kulture i neadekvatne obuke radnika. Šest dužnosnika tvrtke koja je upravljala postrojenjem kasnije je optuženo za profesionalni nemar i kršenje zakona o nuklearnoj sigurnosti.
Godine 2003. izrečene su im uvjetne zatvorske kazne zbog smrtonosnog nemara.
Tragično upozorenje o cijeni propusta
Slučaj Hisashija Ouchija i danas se spominje kao jedan od najtežih primjera posljedica radijacijskog izlaganja u povijesti medicine. Njegova patnja i dugotrajna borba za život ostaju snažno upozorenje na to koliko su strogi sigurnosni protokoli i odgovorna regulativa ključni u radu s nuklearnom energijom.
Ova tragedija, koja je započela kao rutinski zadatak, pretvorila se u jednu od najpotresnijih priča o ljudskoj izdržljivosti, medicinskim granicama i kobnim posljedicama sustavnih propusta.