U travnju 1986. godine Sergei Belyakov pecao je uz rijeku Dnjepar kada je primijetio da je razina vode naglo pala. Taj neobičan znak upućivao je na ozbiljan industrijski incident uzvodno. Samo nekoliko dana ranije državna televizija kratko je spomenula nesreću u nuklearnoj elektrani Černobil, smještenoj na sjeveru tadašnje zemlje.

“Ležerno su govorili da se dogodila nesreća u nuklearnoj elektrani i da ima nekoliko žrtava, ali da je sve pod kontrolom”, prisjetio se Sergei. U tom trenutku vjerovao je da je riječ o običnoj industrijskoj nesreći. No ono što je uslijedilo pretvorilo se u jednu od najtežih nuklearnih katastrofa u povijesti.

Eksplozija koja je promijenila svijet

U ranim jutarnjim satima 26. travnja 1986. u Černobilska nuklearna elektrana, u gradu Pripjat, tehničari su provodili rutinski test na reaktoru. Kobna konstrukcijska pogreška izazvala je eksploziju koja je u atmosferu oslobodila više od 100 radioaktivnih elemenata.

Posljedice su bile katastrofalne. Opasno zračenje proširilo se daleko izvan granica tadašnjeg Sovjetskog Saveza, dosegnuvši čak i Švedsku na sjeveru Europe, ali i istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država.

Četrdeset godina nakon tragedije, National Geographic objavio je četverodijelnu dokumentarnu seriju Chernobyl: Inside the Meltdown, koja donosi svjedočanstva ljudi koji su izravno proživjeli katastrofu i njezine posljedice.

Likvidatori: cijena spašavanja

Nakon početnih pokušaja prikrivanja razmjera nesreće, vlasti su se oslonile na nacionalni ponos i propagandu kako bi privukle dobrovoljce za sanaciju. Oko 600.000 ljudi, poznatih kao likvidatori, mobilizirano je iz Ukrajine i cijelog Sovjetskog Saveza.

Svaki od njih bio je izložen razini zračenja od oko 2000 rentgena na sat, što odgovara četverostrukoj smrtonosnoj dozi. Među njima je bio i Sergei, tada asistent na Ukrajinskom državnom sveučilištu kemijske tehnologije u Dnipru.

Vjerujući da će njegovo znanje iz vojne kemije biti korisno, dobrovoljno se prijavio i između srpnja i rujna radio u zoni isključenja. Kao “biorobot likvidator” bio je zadužen za uklanjanje površinskog sloja tla, prskanje zgrada i ručno uklanjanje grafita s krova reaktora broj 4.

“Samo nekoliko sekundi dijelilo me od smrti”

Rad na krovu doveo ga je na svega nekoliko koraka od otvorenog reaktora. Stručnjaci procjenjuju da bi izloženost tom području od samo 30 do 45 sekundi bila smrtonosna. Unatoč tome, Sergei je na krov izašao čak šest puta, opremljen tek respiratorom i dvjema olovnim pločama.

Posljedice tog rada osjeća i danas. “I dalje imam neke probleme, da”, rekao je u razgovoru za LADbible. “Zanimljivo je, nakon svih ovih godina… ljudi ne shvaćaju kako zračenje djeluje na tijelo.”

Već tada, kao 30-godišnjak, osjetio je prve simptome: jake glavobolje, začepljen nos i poteškoće pri gledanju u sunce. Nakon 42 dana provedenih u zoni isključenja vratio se kući s nagradom od 1000 rubalja, što bi danas iznosilo oko 2500 funti i predstavljalo pet puta veću svotu od njegove tadašnje mjesečne plaće.

Dugotrajne posljedice na zdravlje

No zdravstveni problemi nisu prestali. Prije nesreće bio je aktivan košarkaš na visokoj razini, ali nakon povratka patio je od teškog umora. Trebalo mu je oko godinu i pol da se ponovno vrati sportu.

“Moj imunološki sustav bio je narušen, imao sam problema s bubrezima”, rekao je. “Imao sam problema s jetrom, krvna slika bila je katastrofalna kad sam se vratio. Bijele krvne stanice bile su na vrlo niskoj razini.”

Kontroverze oko turizma u zoni katastrofe

Danas, u dobi od 70 godina, Sergei živi i radi u Singapur. Od 1986. nije se vraćao u Černobil ni u obližnji Pripjat, iako priznaje da je o tome razmišljao.

“Osobno sam želio otići tamo kako bih vidio zonu od 30 kilometara. Kako je priroda preuzela kontrolu, kako se oporavila, kako je ponovno stekla ravnotežu”, objasnio je.

Ipak, povratak je za njega osjetljiva tema, osobito zbog tzv. “mračnog turizma”. Prije ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, tisuće stranih posjetitelja dolazile su u zonu isključenja putem organiziranih tura.

Problem, kako ističe, nastaje jer mnogi turisti ne poštuju pravila. Neki ulaze u napuštene zgrade, dok drugi uzimaju kontaminirane predmete kao suvenire, što ga posebno ljuti.

“To me izluđuje”, rekao je. “Puno ljudi sa Zapada ide na ta takozvana putovanja u Černobil i to me jako ljuti, jer mislim da je to iskorištavanje jedne ogromne nesreće u povijesti čovječanstva.”

Dodao je i konkretne primjere: “Ljudi ulaze u vrtiće i ondje fotografiraju. To prezirem.”

Tragedija čije se posljedice i dalje osjećaju

Iako se smatra da je kratkotrajan boravak u zoni danas relativno siguran, napušteni grad i sudbine ljudi koji su žrtvovali svoje zdravlje ostaju trajni podsjetnik na tragediju koja se dogodila 26. travnja 1986.

Službeni broj žrtava koji je priznao Sovjetski Savez iznosi 36, no procjene govore da je stvarni broj daleko veći, potencijalno u desecima ili čak stotinama tisuća, zbog dugoročnih posljedica zračenja. Točan broj ljudi koji su umrli ili oboljeli od teških bolesti vjerojatno nikada neće biti poznat.

“U konačnici, to je vrlo tužna priča”, zaključio je Sergei.