Već desetljećima ljudi diljem svijeta prijavljuju neobičan fenomen koji je stekao gotovo kultni status među neriješenim misterijima moderne znanosti. Riječ je o takozvanom „Humu“ (zujanje, šum) – dubokom, monotonome zvuku koji neki ljudi neprestano čuju, dok ga osobe u njihovoj okolini uopće ne primjećuju.

Ovaj zagonetni fenomen redovito se pojavljuje na popisima najvećih neriješenih misterija, a bio je i predmet brojnih dokumentarnih istraživanja. Tijekom godina pojavile su se različite teorije koje su pokušavale objasniti njegovo podrijetlo, od industrijske buke i tehničkih instalacija pa sve do pretjerano osjetljivog sluha pojedinaca.

No novo znanstveno istraživanje sugerira da bi objašnjenje za barem dio slučajeva moglo biti mnogo bliže nego što se dosad pretpostavljalo – unutar samog ljudskog slušnog sustava.

Njemački znanstvenici istražili dvije vodeće teorije

Istraživački tim predvođen slušnim znanstvenikom Bonifazom Baumannom iz Njemačkog centra za poremećaje ravnoteže i vrtoglavice (DSGZ) proučavao je nekoliko vodećih objašnjenja fenomena te došao do zaključka da bi dio prijava mogao predstavljati slabo prepoznati oblik niskofrekventnog tinitusa.

To, međutim, ne znači da svi slučajevi imaju isti uzrok. Autori istraživanja ističu kako njihovi rezultati upućuju na to da izvor zvuka u mnogim situacijama možda ne dolazi iz vanjskog svijeta, nego nastaje unutar samog slušnog sustava.

„Na temelju naših rezultata, iako nismo isključili mogućnost postojanja stvarnih vanjskih izvora zvuka u pojedinim slučajevima, smatramo da je subjektivni tinitus u području niskih frekvencija često uzrok percepcije pulsirajućih zvukova niske frekvencije“, izjavio je neuroznanstvenik Markus Drexl iz DSGZ-a i Norveškog sveučilišta znanosti i tehnologije.

Sve je počelo u Bristolu 1970-ih godina

Fenomen je prvi put privukao širu pozornost javnosti tijekom 1970-ih godina, kada su stanovnici britanskog Bristola počeli prijavljivati neobičan niskofrekventni zvuk koji su stalno čuli u pozadini. Procjenjivalo se da se radilo o frekvenciji od približno 50 herca.

Tijekom sljedećih desetljeća slične prijave stizale su iz brojnih dijelova svijeta, uključujući Australiju, Novi Zeland te više lokacija u Sjevernoj Americi.

Ljudi koji doživljavaju ovaj fenomen opisuju ga kao postojano zujanje, brujanje ili tutnjavu niske frekvencije. Karakteristično je da ga često nitko drugi u njihovoj blizini ne čuje. U nekim slučajevima zvuk se pojavljuje i nestaje bez jasnog obrasca. Tako ga osoba može jasno čuti tijekom noći u vlastitoj spavaćoj sobi, dok ga sljedećeg jutra više ne primjećuje tijekom vožnje podzemnom željeznicom.

Potraga za izvorom zvuka često je završavala bez odgovora

Unatoč brojnim pokušajima da se otkrije uzrok fenomena, „Hum“ je ostao iznimno teško objašnjiv. Mnoge istrage nisu pronašle nikakav očiti izvor zvuka, dok su druge identificirale određene zvučne izvore koji se na kraju nisu pokazali odgovornima za ono što su ljudi prijavljivali.

Drexl ističe kako postoje osobe koje doista čuju niskofrekventne zvukove koji se mogu izmjeriti, čak i kada ih drugi ljudi ne registriraju.

„Znamo da postoje ljudi koji čuju niskofrekventne zvukove koji se mogu izmjeriti, čak i ako ih drugi ljudi ne čuju“, rekao je Drexl.

Dodao je kako je problem u tome što je takve zvukove vrlo teško locirati.

„Nije jednostavno pronaći izvor tih zvučnih valova jer je određivanje položaja niskofrekventnih zvukova iznimno zahtjevno“, pojasnio je.

Umjesto zvuka, proučavali su ljude koji ga čuju

Umjesto da pokušavaju pronaći sam zvuk, istraživači su odlučili proučiti osobe koje tvrde da ga čuju.

Putem kampanje na društvenim mrežama prikupili su 28 dobrovoljaca koji su prijavili neobjašnjive niskofrekventne zvukove. Zatim su proveli niz testova kako bi provjerili dvije vodeće teorije.

Prva teorija pretpostavljala je da osobe koje čuju „Hum“ imaju iznimno osjetljiv sluh za niske frekvencije.

Druga teorija sugerirala je da zapravo čuju zvukove koje proizvodi njihovo vlastito tijelo, odnosno otoakustične emisije koje nastaju djelovanjem osjetljivih dlačica unutar pužnice u unutarnjem uhu. Takvi zvukovi normalan su nusproizvod rada unutarnjeg uha, ali su obično toliko tihi da ih ljudi nisu svjesni.

Rezultati testiranja nisu pokazali ništa neuobičajeno

Prvi korak bilo je standardno ispitivanje sluha s posebnim naglaskom na niske frekvencije.

Većina sudionika pokazala je sasvim prosječnu osjetljivost sluha u tom području. Samo su dvije osobe odstupale od prosjeka.

Takav rezultat upućuje na zaključak da iznimno dobar sluh vjerojatno nije glavni razlog zbog kojeg većina ljudi čuje „Hum“.

„Iako je skupina ispitanika bila mala, rezultati ipak pokazuju da hipoteza prema kojoj ljudi koji čuju niskofrekventne zvukove imaju posebno dobar sluh za te frekvencije ne vrijedi za većinu slučajeva“, rekao je Drexl.

Nakon toga znanstvenici su mjerili otoakustične emisije kod sudionika.

Za takva mjerenja koristili su se vrlo osjetljivi mikrofoni koji se postavljaju u zvukovod kako bi zabilježili eventualne zvukove nastale unutar uha. Ovakva metoda već se rutinski koristi za procjenu zdravlja slušnog sustava.

Ni u tom dijelu istraživanja nisu pronađena nikakva odstupanja. Zvukovi zabilježeni u ušima sudionika bili su potpuno uobičajeni.

Sve više dokaza upućuje na tinitus

Budući da nisu pronašli ni pojačanu osjetljivost sluha ni neobične otoakustične emisije, istraživači smatraju da je za dio ispitanika „Hum“ vjerojatno subjektivno iskustvo.

Za trajnu percepciju zvuka bez prepoznatljivog vanjskog izvora već postoji poznat medicinski naziv – tinitus.

Većina ljudi tinitus povezuje s visokofrekventnim zujanjem ili piskanjem u ušima jer je upravo takav oblik najčešći. Međutim, stručnjaci naglašavaju da se tinitus ne mora uvijek pojavljivati u visokim frekvencijama.

Iako je rjeđi, postoje pacijenti koji doživljavaju tinitus u području niskih frekvencija, a istraživači smatraju da bi upravo to moglo objasniti velik broj slučajeva fenomena „Hum“.

„Iako to nije izravno testirano u ovom istraživanju, niskofrekventni tinitus mogao bi biti dobro objašnjenje za mnoge, ali ne i za sve slučajeve“, zaključili su autori studije.

Fenomen nije umišljen, a moguće su i terapije

Ideja da bi „Hum“ mogao biti oblik tinitusa nije potpuno nova, no tijekom godina uglavnom je bila zanemarena u korist teorija koje su tražile vanjske izvore zvuka.

Razlog tome mogao bi biti činjenica da se tinitus najčešće povezuje s visokim frekvencijama, ali i to što ljudi niskofrekventne zvukove lakše doživljavaju kao nešto što dolazi iz njihove okoline nego iz vlastitog tijela.

Istraživači pritom naglašavaju da svrstavanje dijela slučajeva „Huma“ u kategoriju tinitusa ne znači da su ti ljudi nešto umislili.

Tinitus je stvaran medicinski fenomen koji u mnogim slučajevima proizlazi iz slušnih putova i centara za obradu zvuka u mozgu ili na njih utječe. Znanstvenici još uvijek ne znaju točan uzrok nastanka tinitusa, a za njega zasad ne postoji lijek. Ipak, riječ je o području koje se intenzivno istražuje te je potraga za odgovorima u punom zamahu.

Istodobno već postoje različite terapijske metode i alati koji oboljelima mogu pomoći da lakše žive s tim stanjem.

Ako se pokaže da su istraživači u pravu, prepoznavanje fenomena „Hum“ kao oblika tinitusa moglo bi otvoriti vrata liječenju i strategijama suočavanja s problemom koje su dosad uglavnom bile zanemarene.

Rezultati istraživanja objavljeni su u znanstvenom časopisu PLOS One.