Kada je američki istraživač Victor Vescovo 2019. godine zaronio u najdublji dio Marijanske brazde, očekivao je ekstremne uvjete i susret s potpuno nepoznatim svijetom. Spustio se svojom podmornicom do dubine od oko 10.927 metara u Challenger Deepu, najdubljoj poznatoj točki svjetskih oceana, u sklopu ekspedicije čiji je cilj bio istražiti najdublje dijelove svih pet oceana.

Ondje je pronašao ono što se na takvom mjestu gotovo najmanje očekuje. Uz organizme za koje se vjerovalo da bi mogli predstavljati dosad nepoznate vrste, na dnu je ugledao ljudski otpad.

Među predmetima koje je zabilježio bila je plastična vrećica, a tada su u izvještajima spominjani i omoti slatkiša. Sam Vescovo naknadno je pojasnio da nije mogao potvrditi da su svi uočeni predmeti bili omoti slatkiša te je opisao jedan komad otpada koji je izgledao kao plastika. No poruka prizora ostala je ista: ljudsko onečišćenje stiglo je gotovo do najdublje dostupne točke planeta.

Dubina je gotovo teško zamisliva

Marijanska brazda nalazi se u zapadnom dijelu Tihog oceana i smatra se najdubljim područjem svjetskih oceana. Njezina najdublja točka poznata je kao Challenger Deep.

Mjerenja dubine razlikuju se ovisno o metodi i instrumentima, ali novija precizna mjerenja daju vrijednosti veće od 10,9 kilometara. Često se navodi i usporedba koja najbolje pokazuje razmjere: kada bi se Mount Everest postavio na dno Challenger Deepa, njegov vrh i dalje bi se nalazio više od dva kilometra ispod površine mora.

Takvo okruženje čovjeku je gotovo potpuno nepristupačno.

Pritisak na dnu bio bi smrtonosan

Najveći problem nije samo golema dubina nego nevjerojatan tlak. Na dnu Challenger Deepa tlak je veći od tisuću puta u odnosu na onaj na površini mora.

U popularnim usporedbama navodi se da bi pritisak na ljudsko tijelo bio približno kao kada bi na njemu stajalo pedesetak velikih putničkih zrakoplova. Čovjek takve uvjete ne bi mogao preživjeti ni trenutak.

Zbog toga je za spuštanje u takve dubine potrebna posebno konstruirana podmornica koja mora izdržati ekstremni tlak. Broj plovila sposobnih za takve zarone iznimno je malen.

Na dno je stiglo manje ljudi nego što ih je hodalo Mjesecom

Koliko je Challenger Deep nepristupačan najbolje pokazuje broj ljudi koji su ga do danas dosegnuli. Prema podacima navedenima u izvornom tekstu, do 2024. godine na dno te najdublje točke stiglo je 27 ljudi.

Za usporedbu, 12 ljudi hodalo je Mjesecom, dok je mnogo veći broj ljudi putovao u svemir, odnosno napustio Zemljinu površinu. To znači da je broj ljudi koji su vidjeli dno Challenger Deepa i dalje manji od broja onih koji su otišli izvan Zemlje.

Prvi su ondje 1960. godine stigli Jacques Piccard i Don Walsh u batiskafu Trieste. Više od pola stoljeća kasnije, 2012. godine, redatelj James Cameron samostalno se spustio do Challenger Deepa.

Sedam godina poslije Vescovo je svojim zaronom dosegnuo još veću dubinu od ranijih zabilježenih zarona i postavio rekord u okviru tadašnje ekspedicije.

Četiri sata proveo je na dnu, a zatim pojeo sendvič

Vescovo nije samo dosegnuo dno i odmah se počeo vraćati prema površini. Tijekom jednog od zarona ondje je proveo oko četiri sata.

Kretao se područjem Challenger Deepa i bilježio ono što je ondje pronalazio. Promatrao je stijene, organizme i predmete koji prirodno nisu pripadali tom ekstremnom okolišu.

Nakon što je završio posao, napravio je nešto gotovo nevjerojatno jednostavno. Isključio je motore, zavalio se u sjedalo i pojeo sendvič s tunom dok je podmornica polako plutala iznad dna najdubljeg mjesta na Zemlji.

Vescovo je kasnije opisao kako je uživao u prizoru koji mu se pružao pred očima, ali i u spoznaji da je njegov tim tehnički uspio ostvariti ono što je zacrtao.

A onda je ugledao plastičnu vrećicu

Mnogo manje ugodan dio zarona bio je susret s ljudskim otpadom.

Na dnu je Vescovo uočio komad otpada za koji se vjerovalo da je plastičan. U tadašnjim izvještajima spominjala se plastična vrećica i omoti slatkiša, dok je Vescovo kasnije pojasnio da je zapravo vidio jedan komad otpada, vjerojatno plastike.

Prizor je bio posebno upečatljiv upravo zbog mjesta na kojem se dogodio. Riječ je o području u koje čovjek može dospjeti samo uz pomoć iznimno složene tehnologije, a ipak je ondje već završio predmet koji pripada svakodnevnom ljudskom životu.

Vescovo je svoj doživljaj opisao kao neugodno iznenađenje – vidjeti ljudski otpad na takvoj dubini bilo je svojevrsno suočavanje s činjenicom koliko daleko može doprijeti naš utjecaj na okoliš.

Plastična vrećica na gotovo 11 kilometara dubine nije bila prvi takav slučaj

Još prije Vescovova zarona znanstvenici su imali dokaze da plastika može dospjeti gotovo do samog dna Marijanske brazde.

Studija objavljena 2018. godine analizirala je podatke iz baze Deep-Sea Debris Database, koja je sadržavala fotografije i videosnimke nastale tijekom 5010 zarona kroz razdoblje od približno 30 godina.

Istraživači su u tim zapisima evidentirali 3425 predmeta ljudskog podrijetla. Više od trećine klasificiranog otpada činila je makroplastika, a čak 89 posto plastičnog otpada pripadalo je jednokratnim proizvodima.

Najdublje zabilježeni komad plastike bila je obična plastična vrećica pronađena na dubini od 10.898 metara u Marijanskoj brazdi. Taj je nalaz objavljen u znanstvenom časopisu Marine Policy.

 

Znanstvenici su plastiku pronašli i u dubokomorskim organizmima

Problem nije ograničen samo na predmete koje je moguće vidjeti na morskom dnu.

Prethodna istraživanja pokazala su da su sićušni rakovi pronađeni u šest najdubljih oceanskih brazdi na svijetu sadržavali plastične čestice. Upravo zbog toga Vescovov je tim prikupljene uzorke poslao na daljnju analizu kako bi se utvrdilo sadrže li tragove mikroplastike.

Znanstvenici nastoje razumjeti koliko se plastično onečišćenje proširilo u dubokom moru i na koji način ono utječe na organizme koji žive u uvjetima kakve je teško usporediti s bilo kojim drugim dijelom planeta.

Kako obična vrećica uopće može završiti tako duboko?

Pitanje koje se nameće jest kako predmet koji može plutati na površini oceana na kraju završi gotovo 11 kilometara ispod nje.

Milijuni tona plastike svake godine dospijevaju u oceane, ali znanstvenici još nemaju potpunu sliku o tome gdje sav taj otpad završava.

Jedan od razloga zbog kojih plastika može dospjeti u dubine jest postupno nakupljanje organizama i drugih čestica na njezinoj površini. Predmet koji je u početku plutao može s vremenom postati dovoljno težak da počne tonuti.

Duboke oceanske brazde pritom mogu djelovati poput svojevrsnih lijevaka. Materijal koji dospije u ocean može se pod utjecajem morskih struja postupno transportirati prema dubljim područjima, uključujući najniže dijelove oceanskog dna.

Zbog toga se u dubokim oceanskim brazdama mogu pronaći koncentracije pojedinih onečišćujućih tvari koje su usporedive ili čak veće od onih u nekim vrlo zagađenim rijekama.

Ekstremna dubina nije bila prepreka ljudskom otpadu

Vescovov zaron u Marijanskoj brazdi bio je dio mnogo većeg pothvata. Njegova Five Deeps Expedition imala je cilj dosegnuti najdublje točke svih pet svjetskih oceana. Tijekom ekspedicije istraživački tim prikupljao je podatke, kartirao dubokomorska područja i proučavao život koji ondje postoji.

Ono što je Vescovo pronalazio na tim mjestima pokazalo je koliko malo još znamo o najdubljim dijelovima planeta. No jedan je zaključak bio neugodno jasan.

Čovjek možda teško može doći do najdubljih dijelova oceana, ali njegov otpad očito može.