Društvenim mrežama šire se tvrdnje da bi 13. studenoga 2026. mogao označiti kraj svijeta, a kao argument navodi se znanstvena studija objavljena još 1960. godine. Međutim, autori tog rada nisu predvidjeli apokalipsu. Matematičkim modelom pokušali su pokazati što bi se dogodilo kada bi broj stanovnika Zemlje nastavio rasti i ubrzavati istim tempom kao tijekom prethodnih približno 2000 godina.

Datum petka, 13. studenoga 2026. ponovno privlači pozornost javnosti zbog neobičnog izračuna koji su prije više od šest desetljeća predstavili znanstvenici predvođeni austrijsko-američkim fizičarom Heinzom von Foersterom. Njihov rad objavljen je 1960. godine u uglednom znanstvenom časopisu Science, a nastao je u suradnji s njegovim kolegama sa Sveučilišta Illinois.

Iako se danas taj datum na društvenim mrežama povezuje s navodnim „smakom svijeta”, izvorna studija bavila se sasvim drukčijim pitanjem: može li se dotadašnji trend rasta svjetskog stanovništva nastaviti neograničeno dugo?

Odgovor koji je ponudio matematički model bio je neobičan i na prvi pogled zastrašujući. Kada bi se rast stanovništva nastavio ubrzavati prema obrascu uočenom tijekom prethodnih približno 2000 godina, broj ljudi na Zemlji 13. studenoga 2026. matematički bi se približio beskonačnosti.

No takav rezultat nije bio doslovno predviđanje budućnosti, a još manje dokaz da će se tog dana dogoditi globalna katastrofa. Riječ je o projekciji koja pokazuje kamo vodi matematički model ako se postojeći trend nastavi bez ikakvih ograničenja.

Zašto se u studiji spominje baš 13. studenoga 2026.?

Znanstvenici su proučavali povijesne demografske podatke i zaključili da se rast svjetskog stanovništva ne može opisati samo jednostavnim eksponencijalnim rastom. Prema njihovu tumačenju tada dostupnih podataka, rast se dodatno ubrzavao.

Kada su taj matematički obrazac produžili u budućnost, dobili su datum 13. studenoga 2026. godine, koji pada na petak. Prema modelu, upravo bi se tada broj stanovnika približio matematičkoj granici koja odgovara beskonačnosti, pod pretpostavkom da se dotadašnji trend nastavi nepromijenjen.

Autori su svoju zabrinutost izrazili dramatičnom rečenicom: „Naši pra-praunuci neće umrijeti od gladi. Bit će zgnječeni do smrti.”

Takva formulacija snažno je naglašavala njihovu poruku o mogućim posljedicama nekontroliranog rasta stanovništva. Međutim, nije je trebalo shvatiti doslovno, kao tvrdnju da će na Zemlji doista živjeti beskonačan broj ljudi ili da će određeni datum donijeti kraj čovječanstva.

Glavna je poanta bila pokazati da se rast stanovništva ne može neograničeno nastavljati prema istom obrascu. U nekom trenutku trend bi se morao promijeniti, bilo zbog promjena u natalitetu, smrtnosti, dostupnosti resursa ili drugih čimbenika koji utječu na demografska kretanja.

Prognoza se nije ostvarila: svjetsko stanovništvo počelo je rasti sporije

Studija je nakon objave izazvala rasprave među demografima, a projekcije koje su se odnosile na sljedećih nekoliko desetljeća u pojedinim su razdobljima bile relativno bliske stvarnom rastu svjetskog stanovništva. Međutim, dugoročna pretpostavka o neograničenom ubrzavanju rasta nije se pokazala održivom.

Tijekom desetljeća koja su uslijedila, stope nataliteta počele su padati u mnogim dijelovima svijeta. Zbog toga se današnje demografske projekcije znatno razlikuju od scenarija koji su znanstvenici razmatrali sredinom 20. stoljeća.

Prema novijim projekcijama Ujedinjenih naroda, svjetsko stanovništvo trebalo bi dosegnuti vrhunac od približno 10,3 milijarde ljudi tijekom 2080-ih godina. Nakon toga moglo bi početi postupno opadati.

Takva predviđanja pokazuju koliko se demografska slika svijeta promijenila u odnosu na razdoblje u kojem je nastala studija Heinza von Foerstera i njegovih suradnika.

Dok su se znanstvenici sredinom prošlog stoljeća prvenstveno brinuli zbog mogućnosti da će stanovništvo nastaviti nekontrolirano rasti, danas pojedini ekonomisti i demografi upozoravaju na suprotan problem. Pad nataliteta, starenje stanovništva i smanjenje broja radno sposobnih ljudi postaju sve važniji izazovi za brojne države.

Posljedice takvih trendova mogle bi uključivati sporiji gospodarski rast i sve veće opterećenje zdravstvenih i mirovinskih sustava. S manjim udjelom radno sposobnog stanovništva postaje teže osigurati dovoljno zaposlenih za financiranje javnih usluga i mirovina sve starijoj populaciji.

Drugim riječima, pitanje koje danas zabrinjava dio stručnjaka nije samo koliko će ljudi živjeti na Zemlji, nego i kako će se promjene u broju stanovnika i njihovoj dobnoj strukturi odraziti na gospodarstvo i funkcioniranje društva.

Studija je nastala u vrijeme straha od globalne katastrofe

Za razumijevanje rada objavljenog 1960. godine važan je i povijesni kontekst. Hladni rat tada je bio u punom jeku, a strah od nuklearnog sukoba i globalne katastrofe bio je dio svakodnevice.

Istodobno se intenzivno raspravljalo o tome može li planet osigurati dovoljno hrane, energije i drugih prirodnih resursa za stanovništvo koje je brzo raslo. Pitanje odnosa između broja ljudi i ograničenih resursa bilo je među važnim temama znanstvenih i društvenih rasprava.

Više od šest desetljeća poslije zabrinutost zbog globalnih prijetnji nije nestala, ali se promijenio raspon rizika o kojima se raspravlja. Uz mogućnost nuklearnog rata i posljedice klimatskih promjena, posljednjih se godina sve češće spominju i potencijalne opasnosti povezane s nekontroliranim razvojem umjetne inteligencije.

Jedan od najpoznatijih simbola upozorenja na globalne prijetnje čovječanstvu jest Sat sudnjeg dana, koji je 1947. godine uveo Bulletin of the Atomic Scientists, odnosno Bilten atomskih znanstvenika.

Riječ je o simboličnom satu čije se kazaljke pomiču ovisno o procjeni stručnjaka o ozbiljnosti prijetnji ljudskom opstanku. Što su kazaljke bliže ponoći, to se smatra da je svijet bliže globalnoj katastrofi.

Ipak, Sat sudnjeg dana i matematički model iz 1960. godine predstavljaju različite načine upozoravanja na rizike. Nijedan od njih nije dokaz da će se određena katastrofa dogoditi na unaprijed utvrđen datum.

Znači li to da 13. studenoga stiže smak svijeta?

Ne. Ne postoji znanstveni dokaz da će se 13. studenoga 2026. dogoditi smak svijeta niti da je taj datum povezan s bilo kakvom predviđenom globalnom katastrofom.

Datum proizlazi iz matematičkog modela izrađenog prije više od šest desetljeća. Njegov rezultat ovisio je o pretpostavci da će se rast svjetskog stanovništva nastaviti ubrzavati bez ograničenja, u skladu s obrascem koji su autori prepoznali u povijesnim podacima.

U međuvremenu su se demografski trendovi promijenili. Stope nataliteta pale su u mnogim dijelovima svijeta, a rast stanovništva postupno se usporava. Upravo te promjene pokazuju zašto dugoročne matematičke projekcije ne treba tumačiti kao nepromjenjiva proročanstva.

Matematički model može pokazati što bi se dogodilo kada bi se određeni uvjeti nastavili neograničeno dugo, ali to ne znači da će se takvi uvjeti doista održati. Rezultat ovisi o pretpostavkama na kojima je izračun zasnovan, a stvarni svijet mijenja se pod utjecajem brojnih društvenih, gospodarskih i demografskih čimbenika.

Zato 13. studenoga 2026. ima zanimljivo mjesto u povijesti demografskih prognoza, ali ne predstavlja najavu kraja svijeta. Studija iz 1960. godine prije svega je upozorenje na ograničenja neograničenog rasta i primjer koliko se predviđanja mogu promijeniti kada se promijene okolnosti na kojima se temelje.