Fotografije svečanih večera, srdačnih rukovanja i osmijeha Josipa Broza Tita i američkog predsjednika Richarda Nixona ostavljale su dojam prijateljskih odnosa između dvojice državnika. No iza diplomatske kulise odvijala se mnogo ozbiljnija priča. Jugoslavensko vodstvo strahovalo je od mogućnosti sovjetske intervencije, a Washington je nastojao očuvati neovisnost Jugoslavije i spriječiti da Moskva proširi svoj utjecaj na tu zemlju.

Koliko je situacija bila ozbiljna, pokazuje i povjerljivi razgovor Nixona i američkog državnog tajnika Williama Rogersa od 29. listopada 1971. godine. Njegov transkript poslije je objavljen, a iz njega se vidi kako je američki predsjednik reagirao kada je doznao što se zapravo događalo iza zatvorenih vrata tijekom susreta jugoslavenskih i sovjetskih predstavnika.

Nakon što mu je Rogers prenio pojedinosti povjerljivog razgovora s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Mirkom Tepavcem, Nixon nije skrivao iznenađenje.

„O, Bože, pa on je nasmrt preplašen!”, komentirao je američki predsjednik.

Mislio je pritom na Titov strah od Sovjetskog Saveza, ali i na neizvjesnost koja je mogla zahvatiti Jugoslaviju nakon odlaska njezina dugogodišnjeg predsjednika. Iako je Tito u javnosti nastojao ostaviti dojam da su odnosi s Moskvom dobri, povjerljive poruke njegovih najbližih suradnika govorile su nešto sasvim drugo.

Brežnjevljeva ponuda pomoći koja je u Beogradu izazvala strah

Napetosti između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza pojačavale su se mjesecima prije Titova putovanja u Washington. U proljeće 1971. Jugoslavija se suočavala s ozbiljnim unutarnjim političkim problemima, a posebno su zabrinjavale rastuće nacionalne napetosti i događaji povezani s Hrvatskim proljećem.

U takvim okolnostima sovjetski čelnik Leonid Brežnjev krajem travnja telefonski je kontaktirao Tita i ponudio mu pomoć u rješavanju unutarnjih problema Jugoslavije.

Međutim, jugoslavenski predsjednik tu ponudu nije doživio kao prijateljsku gestu. Naprotiv, smatrao je da se iza sovjetske inicijative možda krije prijetnja miješanjem u unutarnje poslove njegove države, pa čak i mogućom vojnom intervencijom.

Prema američkom obavještajnom izvješću od 2. kolovoza 1971., Tito je 4. srpnja sazvao sastanak vodstva Saveza komunista Hrvatske u Zagrebu. Tom je prilikom upozorio na opasnost od mogućeg sovjetskog napada.

Njegov govor trajao je svega osam minuta, ali je, prema informacijama kojima su raspolagale američke obavještajne službe, bio iznimno oštar. Tito je smatrao da Brežnjevljeva ponuda pomoći predstavlja prikrivenu prijetnju intervencijom. Navodno je pritom poručio da je spreman ponovno postati diktator ako sovjetska opasnost ne prestane.

Takav strah nije bio bez povijesnog temelja. Samo tri godine ranije, u kolovozu 1968., snage Varšavskog pakta predvođene Sovjetskim Savezom izvršile su invaziju na Čehoslovačku i ugušile reformski pokret poznat kao Praško proljeće.

Jugoslavensko vodstvo dobro je znalo što se dogodilo u Čehoslovačkoj i strahovalo je da bi Moskva sličan scenarij mogla pokušati provesti i na jugoslavenskom teritoriju.

Dodatnu zabrinutost izazivale su informacije koje su stigle do američkih obavještajnih službi. Prema jugoslavenskim obavještajnim podacima, šest sovjetskih divizija bilo je premješteno u središnju Aziju radi vojnih vježbi koje su mogle biti povezane s pripremama za eventualni napad na Jugoslaviju.

Ipak, važno je naglasiti da te informacije nisu predstavljale dokaz kako je sovjetska invazija doista bila planirana. One prije svega pokazuju koliko je jugoslavensko vodstvo bilo zabrinuto zbog mogućih namjera Moskve.

Pred Niksonom je Tito govorio da su odnosi s Moskvom dobri

Kada je Tito u listopadu 1971. stigao u Sjedinjene Američke Države, javnost je mogla vidjeti sasvim drukčiju sliku odnosa između jugoslavenskog i američkog predsjednika.

Nixon je Tita ugostio u Bijeloj kući, a dvojica državnika razgovarala su o međunarodnoj politici, europskoj sigurnosti i gospodarskoj suradnji. Jedna od tema koja je posebno zanimala američkog predsjednika bili su prethodni susreti Tita i Brežnjeva te stvarno stanje odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.

Tito je tijekom službenih razgovora nastojao ostaviti dojam da nema razloga za zabrinutost. Govorio je o dobrim odnosima dviju država i isticao da Jugoslavija i Sovjetski Savez međusobno poštuju neovisnost i suverenitet.

No iza tih diplomatskih poruka postojala je mnogo složenija stvarnost. Jugoslavenski predsjednik očito nije želio javno pokazati koliko ga zabrinjava ponašanje Moskve, a ključne informacije američka je administracija dobila tek zahvaljujući povjerljivom razgovoru koji se odigrao izvan službenog protokola.

Tajni razgovor bez prevoditelja otkrio je što se događalo iza zatvorenih vrata

Jedan od najvažnijih trenutaka cijele diplomatske priče dogodio se 29. listopada 1971. godine.

Američki državni tajnik William Rogers toga je dana u 10.36 sati ujutro nazvao Nixona kako bi mu prenio pojedinosti povjerljivog razgovora koji je prethodne večeri vodio s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova Mirkom Tepavcem.

Tepavac je Rogersa prethodne večeri odveo na stranu i obratio mu se na engleskom jeziku, bez prisutnosti prevoditelja. Očito je želio osigurati da poruka stigne izravno do američke administracije, bez dodatnih sudionika i mogućnosti da njezin sadržaj postane poznat Sovjetima.

„Sastanak s Brežnjevom nije dobro prošao”, rekao je Tepavac, prema Rogersovu svjedočenju.

Jugoslavenski ministar posebno je naglasio da je riječ o povjerljivoj informaciji. Objasnio je da mu je sam Tito dao uputu da je prenese Amerikancima kako bi o stvarnom stanju mogao biti obaviješten i američki predsjednik.

Time je postalo jasno da jugoslavensko vodstvo namjerno nije željelo otvoreno govoriti o svojim strahovima tijekom službenih razgovora. Iza javnih poruka o dobrim odnosima sa Sovjetskim Savezom postojala je ozbiljna zabrinutost zbog mogućih poteza Moskve.

Nixona je posebno zabrinulo upozorenje da bi se Jugoslavija mogla suočiti s velikim problemima nakon Titove smrti.

Tepavac je strahovao da bi pojedine susjedne države mogle pokušati iskoristiti političku neizvjesnost koja bi nastala odlaskom jugoslavenskog predsjednika. Drugim riječima, pitanje nije bilo samo kako očuvati Jugoslaviju od mogućeg sovjetskog pritiska dok je Tito na vlasti, nego i kako osigurati njezin opstanak kada više ne bude osobe koja je desetljećima držala njezin politički sustav na okupu.

Nikson je obećao da SAD neće dopustiti ugrožavanje jugoslavenske neovisnosti

Tijekom povjerljivog razgovora Tepavac je američkoj strani jasno dao do znanja koliko je Jugoslaviji važno da Washington nastavi podupirati njezinu neovisnost.

Nixon je Rogersu poslije prepričao da je jugoslavenskom ministru poručio kako Sjedinjene Američke Države neće ugrožavati suverenitet Jugoslavije. Štoviše, obećao je da će Washington iskoristiti svoj međunarodni utjecaj kako bi i druge države poštovale njezinu neovisnost.

Poruka jugoslavenske strane bila je jasna: velike sile trebale bi se držati podalje od Jugoslavije i ne miješati se u njezine unutarnje poslove.

Rogers je pritom prenio i da su Amerikanci spremni nastaviti, pa čak i unaprijediti određene oblike vojne suradnje s Jugoslavijom, pod uvjetom da takva suradnja bude u skladu s politikom obiju država.

Takva je ponuda imala posebnu važnost u tadašnjim međunarodnim okolnostima. Jugoslavija je nastojala očuvati vlastitu poziciju između dvaju hladnoratovskih blokova, ne pristajući na potpunu podređenost ni Washingtonu ni Moskvi.

Ipak, američka potpora nije značila i bezuvjetno obećanje da će američka vojska vojno intervenirati u slučaju sovjetskog napada. Washington je bio spreman politički i diplomatski podupirati jugoslavensku neovisnost, ali iz razgovora nije proizlazilo jamstvo izravne vojne obrane.

„Tito se boji reći što misli o Rusima”

Razgovor Nixona i Rogersa otkrio je i njihovo uvjerenje da jugoslavenski predsjednik pokušava prikriti stvarnu zabrinutost. Nisu isključivali mogućnost da Tito svoje strahove skriva čak i od pojedinih ljudi iz vlastitog političkog okruženja.

Nixon je sumnjao da jugoslavenski predsjednik izbjegava otvoreno govoriti o Sovjetskom Savezu u prisutnosti prevoditelja jer se boji da bi njegove riječi mogle stići do Moskve.

Na temelju Tepavčevih informacija američki je predsjednik zaključio da je Tito mnogo zabrinutiji nego što je želio pokazati pred javnošću i tijekom službenih diplomatskih susreta.

Unatoč tome, Nixon je imao pozitivno mišljenje o jugoslavenskom predsjedniku. Smatrao ga je čvrstim i snažnim političkim vođom, svjesnim opasnosti koje prijete njegovoj državi.

Dvojica američkih dužnosnika na kraju su odlučila da tijekom sljedećih razgovora s Titom neće dodatno inzistirati na toj osjetljivoj temi. Nisu željeli otvoreno izlagati informacije koje su dobili od Tepavca niti dovesti jugoslavenskog predsjednika u neugodnu diplomatsku situaciju.

Već sljedećeg dana, 30. listopada, Nixon se ponovno sastao s Titom. Tom je prilikom naglasio da Sjedinjene Američke Države podupiru postojanje snažnih i neovisnih država poput Jugoslavije.

Američki predsjednik pritom je jasno dao do znanja da ne želi postići sporazum s Moskvom koji bi Sovjetskom Savezu omogućio iskorištavanje političke nestabilnosti u Jugoslaviji.

Koliko je sovjetski napad na Jugoslaviju doista bio moguć?

Povjerljivi američki dokumenti pokazuju da je jugoslavensko vodstvo 1971. godine ozbiljno razmatralo mogućnost sovjetske intervencije. Međutim, činjenica da su Tito i njegovi suradnici strahovali od napada ne znači automatski da je invazija bila neposredno planirana.

Upravo na tu razliku upozoravaju i povjesničari koji su analizirali dostupne dokumente iz razdoblja Hladnog rata.

Povjesničar Milorad Lazić u analizi objavljenoj u okviru programa za proučavanje Hladnog rata Wilsonova centra navodi da dostupni jugoslavenski dokumenti upućuju na to da je Moskva razmatrala mogućnost miješanja u unutarnje prilike Jugoslavije.

Ipak, položaj Jugoslavije bio je bitno drukčiji od položaja Čehoslovačke 1968. godine. Jugoslavenska neovisna vanjska politika, njezina uloga u Pokretu nesvrstanih, odnosi s Kinom i potpora koju je dobivala od zapadnih država činili su eventualnu sovjetsku vojnu intervenciju mnogo složenijom.

Moskva nije mogla jednostavno računati na to da će Jugoslavija biti izolirana kao Čehoslovačka. Njezini međunarodni odnosi, strateški položaj i politička povezanost s državama izvan sovjetskog bloka značajno su otežavali mogućnost jednostranog vojnog djelovanja.

Zbog toga je važno razlikovati stvarnu zabrinutost jugoslavenskog vodstva od dokaza o postojanju konkretnog plana invazije. Dostupni dokumenti potvrđuju ozbiljnost strahova i pokazuju da je Moskva bila spremna razmatrati različite oblike utjecaja, ali sami po sebi ne dokazuju da je napad na Jugoslaviju bio neizbježan.

Ono što je nedvojbeno jest da je jugoslavenska neovisnost 1971. godine predstavljala važno pitanje u odnosima Washingtona i Moskve.

Iza diplomatskih osmijeha krila se borba za budućnost Jugoslavije

Desetljećima nakon tih događaja objavljeni američki dokumenti omogućili su detaljniji uvid u diplomatske razgovore koji su u svoje vrijeme bili nedostupni javnosti.

Oni pokazuju koliko se stvarnost razlikovala od slike koju su političari predstavljali pred kamerama. Dok su Tito i Nixon javno govorili o prijateljstvu, suradnji i miru, iza zatvorenih vrata raspravljalo se o mogućoj sovjetskoj intervenciji, budućnosti Jugoslavije i opasnostima koje bi mogle nastupiti nakon Titova odlaska.

Posebno je znakovita činjenica da je Tito, unatoč svojoj dugogodišnjoj političkoj moći i međunarodnom ugledu, bio toliko zabrinut zbog sovjetskih namjera da je osobno zatražio od svog ministra vanjskih poslova da Amerikancima prenese informacije koje nije želio izgovoriti javno.

Nixonova reakcija, sažeta u rečenici „O, Bože, pa on je nasmrt preplašen!”, najbolje oslikava koliko je američka administracija tek iz povjerljivih razgovora shvatila ozbiljnost Titovih strahova.

U pozadini svega nalazilo se pitanje koje je nadilazilo tadašnje odnose Jugoslavije i Sovjetskog Saveza: može li država koju je desetljećima vodio jedan čovjek sačuvati svoju neovisnost i političku stabilnost kada njega više ne bude?

Upravo je ta neizvjesnost, uz strah od Moskve, bila jedna od najvećih briga jugoslavenskog vodstva 1971. godine.