Andrija je s prijateljem otišao na put oko svijeta sa samo 20 eura u džepu: Doživjeli su zapanjujuću avanturu

Dvojica mladića iz Podgorice, Andrija Čelebić i Miloš Raičević, odlučila su napraviti ono na što bi se malo tko usudio. Sa samo 20 eura početnog novca krenuli su na putovanje oko svijeta, bez sigurnog proračuna i unaprijed utvrđene rute. U 30 dana obišli su čak 20 država, kombinirali autostopiranje, vlakove, autobuse, brodove i zrakoplove, prodavali ruže i čokoladice, šetali pse, skupljali boce, pa čak i šišali ljude kako bi zaradili za nastavak putovanja. Njihova priča u međuvremenu je osvojila društvene mreže i privukla tisuće novih pratitelja.
Ponekad su za ostvarenje velikih životnih pustolovina potrebni samo hrabrost, spremnost na rizik i izlazak iz vlastite zone udobnosti. Upravo su to pokazala dvojica mladića iz Podgorice, Andrija Čelebić i Miloš Raičević, koji su odlučili krenuti na putovanje kakvo se rijetko viđa.
S tek 20 eura početnog novca započeli su avanturu koja ih je u samo 30 dana odvela kroz 20 država. Bez sigurnog izvora financiranja, unaprijed dogovorenog prijevoza i čvrsto određene rute morali su se svakodnevno snalaziti, pronalaziti načine za zaradu i prilagođavati nepredviđenim okolnostima.
Njihovo putovanje prije nekoliko dana završilo je povratkom u Crnu Goru. Vratili su se prepuni dojmova, novih poznanstava i životnih iskustava, a projekt je u međuvremenu privukao i veliku pozornost na internetu. Njihov YouTube kanal tijekom samo mjesec dana dobio je tisuće novih pratitelja.
O njihovoj neobičnoj pustolovini izvijestila je novinska agencija RINA, kojoj su mladići ispričali kako je izgledalo putovanje tijekom kojeg gotovo ništa nisu mogli uzeti zdravo za gotovo.
Od autostopiranja do zrakoplova: Koristili su gotovo sve vrste prijevoza
Jedna od najvećih posebnosti njihova putovanja bila je činjenica da nisu imali unaprijed određenu rutu. Smjer kretanja ovisio je o novcu koji su u tom trenutku imali na raspolaganju, mogućnostima prijevoza i ljudima koje su upoznavali na putu.
Kombinirali su gotovo sve dostupne načine putovanja, od autostopiranja, vlakova, autobusa i kombija do brodova i zrakoplova. Kada bi imali dovoljno novca, kupili bi kartu, a kada bi ostali bez njega, morali su se osloniti na dobrotu nepoznatih ljudi i vlastitu snalažljivost.
„Doslovno smo koristili sve načine prijevoza, od autostopiranja, preko vlakova, autobusa i kombija, pa sve do brodova i zrakoplova. Kada smo imali novca, plaćali bismo kartu, a kada bismo ostali bez njega, podignuli bismo palac i snalazili se kako smo znali u tom trenutku”, ispričao je Andrija Čelebić za RINU.
Posebno zanimljiv dio njihove avanture bio je izlazak izvan Europe. Nakon što su stigli do Beča, odletjeli su u Dubai, a potom nastavili prema Istanbulu. Takvi letovi ne bi bili mogući bez pomoći ljudi koji su pratili njihovu pustolovinu putem interneta.
Naime, na početku svake epizode objavljene na njihovu YouTube kanalu nalazio se devizni bankovni račun na koji su zainteresirani mogli uplatiti novac i podržati projekt. Kada se prikupilo dovoljno sredstava, mladići su ih iskoristili za kupnju avionskih karata.
„Poseban dio priče bio je izlazak izvan Europe. Iz Beča smo odletjeli u Dubai, a odande poslije u Istanbul. Za te smo karte imali pomoć publike. Na početku svake epizode na YouTube kanalu nalazio se devizni račun za one koji su željeli podržati projekt, pa smo sav novac koji se do tada prikupio iskoristili za kupnju avionskih karata i podizanje cijele priče na višu razinu”, objasnio je Čelebić.
Putovanje su financirali prodajom čokoladica, ruža, ali i šišanjem ljudi
Iako su imali podršku publike, dvojica mladića nisu se mogla osloniti isključivo na donacije. Bez sigurnog proračuna morali su pronaći način kako svakodnevno zaraditi dovoljno novca za hranu, prijevoz i nastavak putovanja.
Zanimljivo je da je njihov mali poslovni pothvat počeo već prvoga dana, i to sasvim slučajno, zahvaljujući dvjema čokoladicama.
Naime, dok su autostopirali prema Kolašinu, povezao ih je par Turaka koji su im na rastanku poklonili dvije čokoladice. Umjesto da ih jednostavno pojedu, mladići su došli na ideju da ih pokušaju prodati i tako zarade prvi novac za nastavak putovanja.
Čokoladice su prodali u Kolašinu, a taj se potez pokazao kao početak njihova neobičnog načina financiranja avanture.
„Prvoga dana neki su nas Turci povezli autostopom do Kolašina i na rastanku nam poklonili dvije čokoladice. Iako smo tada imali nešto malo novca, sinula nam je ideja da bismo mogli prodati te čokoladice i tako početi financirati nastavak putovanja. Prodali smo ih u Kolašinu i tada se rodio naš sustav”, ispričao je Miloš Raičević.
Nakon toga počeli su pronalaziti različite načine zarade u gradovima koje su posjećivali. Prodavali su ruže i maske za lice, šetali pse, skupljali plastične boce i prihvaćali različite poslove koji su im mogli donijeti nešto novca.
Posebno zanimljiv način zarade pronašao je Miloš, koji se bavi frizerskim poslom. Budući da na putovanje nije ponio vlastiti frizerski alat, čim su zaradili prvi novac, otišao je do trgovine koju je opisao kao kinesku i kupio osnovnu mašinicu za šišanje i potrebnu opremu.
Tako je počeo šišati ljude tijekom putovanja, koristeći vlastitu vještinu kao dodatni izvor prihoda.
Ponekad su ih tjerali s ulice, ali nisu odustajali
Zarađivanje novca u različitim državama nije uvijek bilo jednostavno. Ulični rad nosio je brojne nepredviđene situacije, a mladići su morali naučiti kako se prilagoditi pravilima i okolnostima u svakom gradu.
Miloš je objasnio da se događalo kako bi došli na određeno mjesto s namjerom da nekoga ošišaju, ali ondje jednostavno nije bilo zainteresiranih ljudi. U drugim situacijama trgovci s obližnjih štandova upozoravali su ih da se ne smiju zadržavati na određenoj lokaciji jer bi moglo doći osiguranje, s obzirom na to da nemaju potrebne dozvole za takav rad.
Umjesto da gube vrijeme ili ulaze u sukobe, jednostavno bi se premjestili i pokušali pronaći mjesto i način zarade koji najbolje funkcioniraju u državi i gradu u kojem su se tada nalazili.
„Nismo to doživljavali kao nekakav teret. Jednostavno smo se uklopili u projekt i znali da moramo uložiti vrijeme i trud kako bismo zaradili novac za nastavak putovanja. Na terenu smo se prilagođavali situaciji”, objasnio je Raičević.
Dodao je kako se događalo da žele nekoga ošišati, ali ne pronađu zainteresirane ljude. Ponekad bi im prodavači s obližnjih štandova skrenuli pozornost da ondje ne smiju raditi jer bi moglo doći osiguranje zbog nedostatka dozvole.
„Tada bismo se jednostavno pomaknuli i tražili ono što najbolje prolazi u toj državi i na tom mjestu”, rekao je Miloš.
Obišli su 20 država u mjesec dana: „Prezadovoljni smo projektom”
Kada se osvrnu na cijelu avanturu, obojica ističu da su iznimno zadovoljni onime što su postigli. Uspjeli su ostvariti cilj s kojim su krenuli, a tijekom 30 dana upoznali su brojne ljude i stekli iskustva koja će, kako kažu, pamtiti cijeli život.
Posebno ih se dojmila crnogorska dijaspora, čiji su ih pripadnici u različitim dijelovima svijeta dočekivali raširenih ruku i pomagali im tijekom putovanja.
Andrija smatra da je upravo upoznavanje ljudi i otkrivanje koliko dobrote postoji među nepoznatima jedna od najvažnijih vrijednosti cijelog projekta.
„Prezadovoljni smo projektom jer obići 20 država u 30 dana ozbiljan je rezultat s kojim smo i krenuli u ovu priču. Naučili smo mnogo toga i upoznali sjajne ljude, osobito našu dijasporu, koja nas je posvuda dočekivala raširenih ruku”, rekao je Čelebić za RINU.
Njegova poruka svima koji razmišljaju o sličnom pothvatu jest da se ne boje napraviti prvi korak i izaći iz svakodnevne rutine.
„Moja glavna poruka svima jest da malo izađu iz svoje zone udobnosti i pokušaju nešto novo. Svaki izazov donosi nešto vrijedno i siguran sam da će se svatko ugodno iznenaditi kada se odvaži na takav korak”, poručio je Andrija.
Miloš se vratio s jednom važnom životnom lekcijom
Osim prijeđenih kilometara, broja posjećenih država i načina na koje su financirali putovanje, obojica ističu da im je cijelo iskustvo promijenilo pogled na ljude, ali i na vlastite mogućnosti.
Miloš posebno naglašava da su od samoga početka bili potpuno posvećeni cilju i da nijedan posao nisu smatrali ponižavajućim ili preteškim. Bili su spremni raditi, prilagođavati se i iskoristiti svaku priliku koja im se pružila.
Na kraju putovanja vratio se s uvjerenjem koje smatra jednom od najvažnijih životnih lekcija.
„Vratio sam se s jasnim uvjerenjem da se dobro dobrim vraća. Kada pomažeš drugima i činiš dobro, to ti se na kraju uvijek vrati”, zaključio je Raičević.
Njihova priča tako nije samo priča o dvojici mladića koji su s 20 eura uspjeli obići 20 država. Ona je i podsjetnik da nedostatak novca ne mora nužno značiti odustajanje od velikih planova, ali i da su upornost, rad, snalažljivost i spremnost na prihvaćanje pomoći često jednako važni kao i početna financijska sredstva.