Duboko u šumi otkrio 'grad duhova': Nekada su tu živjele stotina ljudi, a sada je ostala samo jeziva poruka

Duboko u šumama američke savezne države Sjeverne Karoline nalazi se Lost Cove, nekoć živahno naselje koje je već više od 60 godina potpuno napušteno. Ondje su nekada živjele obitelji, radila je škola, okupljali su se vjernici u crkvi, a gospodarstvo se temeljilo na drvnoj industriji i pilanama. No kada su nestali poslovi, željeznica prestala prometovati, a vlasti nisu osigurale ni cestu koja bi povezala naselje s ostatkom svijeta, stanovnici su bili prisiljeni otići. Posebno je potresna poruka koju je jedan od posljednjih stanovnika ostavio na zidu crkve: „Škola u Lost Coveu zauvijek je zatvorena. Vrlo tužno.”
Mjesta koja su nekoć bila dom čitavim zajednicama ponekad s vremenom potpuno nestanu s karte. Njihove kuće, škole i crkve ostanu skrivene među drvećem, a priče ljudi koji su ondje živjeli postupno padnu u zaborav. Jedno od takvih mjesta nalazi se na istoku Sjedinjenih Američkih Država, u području Apalačkog gorja.
Riječ je o Lost Coveu, napuštenom naselju smještenom duboko u šumskom području Pisgah, u okrugu Yancey u Sjevernoj Karolini. Ondje već desetljećima nema stalnih stanovnika, a do ostataka nekadašnjeg naselja danas se može doći jedino višekilometarskim pješačenjem kroz šumu.
Njegovu priču ponovno je približio javnosti YouTuber Brent Underwood, koji objavljuje sadržaj pod nazivom Ghost Town Two. Posjetio je napušteno mjesto, snimio ostatke nekadašnjih kuća i drugih građevina te objasnio zbog čega su stanovnici napustili svoje domove.
Kako je istaknuo, ljudi nisu otišli zato što su to željeli, nego zato što im je ostanak s vremenom prestao imati smisla.
Naselje je nastalo u vrijeme Američkoga građanskog rata
Povijest Lost Covea seže otprilike u razdoblje Američkoga građanskog rata, kada su se ondje počele naseljavati prve obitelji. Naselje je nastalo duboko unutar šumskog područja, na prostoru koji se prostirao na gotovo 400 hektara.
Život na toj lokaciji od samog je početka bio iznimno zahtjevan. Stanovnici nisu imali električnu energiju ni tekuću vodu, a do najbližih mjesta na kojima su mogli kupiti osnovne potrepštine trebalo je prijeći čak osam milja, odnosno približno 13 kilometara.
Unatoč takvim uvjetima, Stephen Morgan Bailey i John D. Tipton odlučili su upravo ondje osnovati svoje domove i naseliti obitelji.
Naselje se postupno počelo razvijati. Njima su se pridruživale nove obitelji, gradile su se kuće, a s vremenom su podignute i crkva te škola. Lost Cove tako je prerastao u malu, ali funkcionalnu zajednicu čiji su stanovnici živjeli i radili daleko od većih gradova.
Glavni izvor prihoda bila je drvna industrija. Okolne šume pružale su obilje drvne građe, a stanovnici su se bavili sječom stabala i radom u pilanama. Drvo su prodavali kako bi osigurali prihode i održali gospodarstvo naselja.
Važnu ulogu u povezivanju Lost Covea s vanjskim svijetom imala je željeznica. Zahvaljujući njoj stanovnici su mogli prevoziti drvo i drugu robu te održavati gospodarske veze s okolnim područjima.
Sve je počelo propadati kada je nestalo posla u šumama
Prema objašnjenju Brenta Underwooda, Lost Cove svoj je vrhunac doživio početkom 20. stoljeća, kada je ondje živjelo gotovo 100 ljudi.
Međutim, život u izoliranom naselju uvelike je ovisio o drvnoj industriji. Kada su okolne šume postupno posječene u najvećoj mogućoj mjeri, gospodarska aktivnost počela je slabjeti. Poslova je bilo sve manje, a nekadašnji izvor prihoda više nije mogao osigurati opstanak zajednice.
Situaciju je dodatno pogoršalo ukidanje željezničkih usluga na stajalištima u tom području. Željeznica je dotad bila jedna od rijetkih veza Lost Covea s ostatkom svijeta, a njezinim prestankom naselje je postalo još izoliranije.
Stanovnici su tako izgubili mogućnost jednostavnijeg prijevoza robe, trgovanja i ostvarivanja dodatnih prihoda u trenutku kada je drvna industrija već bila u ozbiljnom padu.
Underwood je u svojoj snimci pokazao ostatke nekadašnjih kuća, uključujući građevine u kojima su još uvijek sačuvani dijelovi kuhinja i peći. Takvi prizori svjedoče o svakodnevnom životu ljudi koji su nekoć ondje živjeli.
Prema njegovu opisu, Lost Cove je kao naselje funkcionirao sve do 1950-ih godina, ali se postupno gasio kako su nestajali gospodarski temelji njegova postojanja.
Tražili su samo tri milje ceste, ali nikada je nisu dobili
Jedan od najtužnijih dijelova priče o Lost Coveu odnosi se na pokušaj stanovnika da izbore bolju prometnu povezanost sa svijetom.
Kada su izgubili željeznicu i ostali bez mogućnosti oslanjanja na drvnu industriju, izolacija je postala gotovo nepremostiv problem. Stanovnici su zatražili izgradnju ceste koja bi im omogućila jednostavniji pristup okolnim mjestima i osnovnim potrepštinama.
Nisu tražili veliku prometnicu, nego samo cestu dugu tri milje, odnosno približno 4,8 kilometara.
„Tražili su da im se izgradi cesta do naselja, duga samo tri milje, ali je nisu uspjeli dobiti”, ispričao je Underwood.
Bez ceste, željezničke veze i stabilnih izvora prihoda stanovnici su se našli u situaciji u kojoj više nisu mogli normalno organizirati svakodnevni život.
Posebno težak udarac bilo je zatvaranje lokalne škole 1957. godine. Obitelji koje su ondje živjele više nisu imale ni osnovne uvjete za obrazovanje djece, a mogućnosti za budućnost postajale su sve ograničenije.
Stanovnici nisu željeli napustiti svoje domove, no okolnosti su ih postupno dovele do odluke koju nisu mogli izbjeći.
Posljednja obitelj otišla je na Novu godinu, a na zidu crkve ostala je potresna poruka
Prema riječima Brenta Underwooda, posljednja obitelj napustila je Lost Cove na Novu godinu, 1. siječnja 1958.
Taj je datum označio kraj života nekadašnje zajednice koja se desetljećima održavala unatoč izolaciji i teškim uvjetima.
Jedan od posljednjih stanovnika, Velmer Bailey, prije odlaska ostavio je poruku na zidu lokalne crkve. Napisao je: „Škola u Lost Coveu zauvijek je zatvorena. Vrlo tužno.”
Te jednostavne riječi ostale su kao potresan podsjetnik na trenutak u kojem je zajednica izgubila jedan od posljednjih znakova normalnog života.
Bailey je kasnije o odlasku govorio i za jedne novine, a njegove riječi najbolje opisuju osjećaje ljudi koji su bili prisiljeni napustiti mjesto na kojem su živjeli.
„Ne želimo otići, ali nemamo izbora”, rekao je.
Nakon odlaska posljednjih stanovnika Lost Cove je ostao potpuno napušten. Kuće, crkva i drugi objekti postupno su prepušteni propadanju, a priroda je s vremenom počela preuzimati prostor koji je nekoć pripadao ljudima.
Požar 2007. godine dodatno je uništio nekadašnje naselje
Iako je Lost Cove već desetljećima bio napušten, njegova propast nastavila se i u novije vrijeme.
Godine 2007. područje je pogodio veliki požar koji je uništio gotovo sve što je preostalo od nekadašnjeg naselja. Dodatnu štetu nekoliko godina poslije izazvao je i uragan koji je prošao tim područjem.
Unatoč tome, nisu nestali svi tragovi nekadašnjeg života. Pojedine građevine još uvijek stoje, a na nekim mjestima sačuvani su predmeti i detalji koji podsjećaju na svakodnevicu bivših stanovnika.
Među njima je i poruka Velmera Baileyja na zidu crkve, koja je preživjela kao jedan od najvažnijih simbola tužne povijesti ovog mjesta.
Do napuštenog grada danas se može doći samo pješice kroz šumu
Brent Underwood svojim je posjetom želio pokazati kako danas izgleda mjesto koje je nekoć bilo dom gotovo stotinu ljudi. Njegova snimka otkriva ostatke kuća, nekadašnje kuhinje, peći i druge detalje koji omogućuju barem djelomičan uvid u život stanovnika Lost Covea.
Naselje je danas toliko izolirano da do njega nije moguće jednostavno doći automobilom. Posjetitelji moraju pješačiti kilometrima kroz šumu kako bi stigli do ostataka nekadašnje zajednice.
Iako su požar i vremenske nepogode uništili velik dio povijesnih građevina, pojedini objekti, poruke i uspomene još uvijek postoje.
Priča o Lost Coveu tako nije samo priča o napuštenom gradu koji je priroda postupno preuzela. Ona je i podsjetnik na ljude koji su ondje izgradili svoje domove, osnovali obitelji i pokušali sačuvati zajednicu unatoč teškim životnim uvjetima.
Njihov odlazak nije bio rezultat želje za novim početkom, nego posljedica okolnosti u kojima više nisu mogli opstati. Kako je rekao jedan od posljednjih stanovnika, nisu željeli otići, ali drugog izbora nisu imali.