Chris Bridges gotovo je dva desetljeća živio između bolesti i uvjeravanja samoga sebe da mu zapravo nije ništa ozbiljno. Umor, „moždana magla“, mučnina, vrtoglavica, neobični osjeti u tijelu, utrnulost, problemi s hodanjem i čak privremeni gubitak vida pojavljivali su se i nestajali.

Liječnici su u više navrata posumnjali na multiplu sklerozu, ali magnetske rezonancije nisu pokazivale promjene koje su očekivali. Zbog toga je Bridges s vremenom počeo preispitivati vlastite simptome. Pokušavao ih je pripisati stresu, umoru, živcima ili čak vlastitoj mašti.

Tek 2020. godine, nakon gotovo 20 godina neobjašnjenih zdravstvenih problema, snimke su pokazale ožiljke u njegovu mozgu i kralježničnoj moždini.

Paradoksalno, vijest koju je godinama najviše strahovao čuti donijela mu je nešto što nije očekivao – olakšanje.

Sve je počelo kada je imao 29 godina

Godine 2001. Bridges je imao gotovo 30 godina i, kako je opisao vlastito stanje, bio je u dobroj fizičkoj formi. Bavio se spinningom, trenirao i smatrao se zdravim.

Istodobno mu se život iz temelja mijenjao. Nedavno je napustio dugu i nasilnu vezu, dobio novi posao, preselio se i počeo osjećati posljedice povećanog stresa.

Upravo je stres u početku djelovao kao logično objašnjenje za ono što mu se događalo. Prvi se pojavio sve izraženiji umor, a zatim i osjećaj mentalne usporenosti koji se često opisuje kao „moždana magla“. Uslijedili su mučnina i vrtoglavica.

No tada su se pojavili simptomi koje je bilo puno teže objasniti. Bridges je osjećao kao da ga nevidljiva ruka hvata za lijevu ruku i stopalo, dok ga istodobno nešto škaklja po nosu i jeziku. Ponekad mu se činilo kao da mu nevidljiva ruka prelazi niz lice.

U nekim trenucima naglo bi poskočio jer je imao osjećaj kao da je netko bacio tenisku lopticu na njegovo tijelo.

Takve je simptome teško bilo opisati drugim ljudima. Sam je kasnije priznao da mu je bilo neugodno govoriti o njima jer su zvučali toliko neobično da je imao osjećaj kao da će ljudi pomisliti da mu je potreban egzorcizam.

Neurolog je prvi posumnjao na multiplu sklerozu

Liječnik obiteljske medicine uputio ga je neurologu, koji je zatražio niz pretraga. Jedan od razloga bio je pokušaj da se isključi multipla skleroza, kronična bolest središnjeg živčanog sustava.

Bridges je tada radio u zdravstvenom sustavu i imao je vlastitu sliku o tome kako MS izgleda.

Ljudi koje je poznavao i koji su bolovali od te bolesti uglavnom su imali uznapredovale oblike i ozbiljne probleme s pokretljivošću. Neki nisu mogli ustati iz kreveta bez pomoći, a drugima je bila potrebna pomoć u svakodnevnom životu.

Zato su dvije riječi – multipla skleroza – u njegovoj glavi pokrenule čitav niz najgorih mogućih scenarija. A onda je stiglo pismo iz bolnice. Magnetska rezonancija mozga nije pokazala ožiljke, odnosno lezije, kakve bi liječnici očekivali kod MS-a.

Strah je na trenutak nestao. Simptomi su se tijekom vremena počeli povlačiti, ali nisu potpuno nestali. Kad bi bio iscrpljen ili loše raspoložen, ponovno bi se pojavljivali.

Bridges ih je pokušavao ignorirati. Govorio bi sebi da se mora opustiti i da je sve posljedica stresa. Budući da je radio u zdravstvu, znao je koliko su zdravstveni radnici opterećeni i smatrao je da je stres jednostavno dio tog posla.

Probudio se i shvatio da gotovo ne vidi na jedno oko

Godine 2005. dogodio se novi i mnogo ozbiljniji događaj. Jednog jutra Bridges se probudio i otišao prema kuhinji. Tada je shvatio da gotovo više ne vidi na lijevo oko.

Bolnički liječnik u početku je bio vrlo ozbiljan i nije mnogo govorio dok ga nije pregledao. Bridges je zbog toga zaključio da slijede loše vijesti.

Liječnik mu je objasnio da postoji upala oka kakva se može vidjeti kod osoba s multiplom sklerozom, ali za potvrdu je bilo potrebno napraviti još jednu magnetsku rezonanciju.

Bridges je ponovno osjetio strah koji je godinama pokušavao potisnuti. Na sljedećem pregledu drugi, empatičniji liječnik odvojio je vrijeme kako bi s njim razgovarao i objasnio mu da je MS složena bolest koja se može manifestirati na vrlo različite načine.

Bridges je zbog iskustva iz zdravstvenog sustava i dalje uglavnom povezivao MS s najtežim slučajevima koje je osobno poznavao.

No dogodilo se nešto zbunjujuće. Vid mu se tijekom nekoliko mjeseci vratio, a magnetska rezonancija ponovno nije pokazala objašnjenje za ono što mu se dogodilo. Osjetio je olakšanje, ali nije dobio odgovor na najvažnije pitanje.

Što mu se zapravo događa?

Godinama je uvjeravao samoga sebe da samo umišlja. Sljedećih 14 godina Bridges je živio u svojevrsnom zdravstvenom vrtlogu. Ponekad bi se osjećao potpuno dobro. U drugim bi se razdobljima vraćali stari simptomi, često zajedno s novima.

Posjećivao je neurologe, prolazio kroz nove magnetske rezonancije i nebrojeno mnogo puta odlazio liječniku obiteljske medicine. Ali kada pretrage nisu pokazivale jasan odgovor, počeo je stvarati vlastita objašnjenja.

Ponekad bi bio toliko iscrpljen da bi poželio leći nasred supermarketa. Tada bi se pitao nisu li ipak svi ljudi danas umorni. Dijelovi tijela bi mu utrnuli. Javljali bi se bolovi i snažne emocionalne reakcije, ali s vremenom je odlučio pokušati ih jednostavno ignorirati.

Stalnu mučninu pripisivao je živcima. "Život je stresan“, govorio je sam sebi. Počeo je čak razmišljati da je možda hipohondar s pretjerano živom maštom. Neki prijatelji izgubili su strpljenje za njegove pritužbe.

Otkazivao je druženja jer je morao spavati, iako bi se nakon spavanja probudio jednako iscrpljen. Kada bi spomenuo neki od svojih simptoma, ljudi bi ga ponekad gledali čudno.

Povremeno bi šepao, a zatim sam sebi govorio da mu se to događa „oduvijek“. Njegov partner pokušavao je razumjeti što se događa, ali bez službene dijagnoze bilo je teško pružiti stvarnu potvrdu njegova iskustva. Čak mu je jedan član obitelji otvoreno rekao da misli kako je njegova bolest izmišljena.

Jedan mu se liječnik čak narugao

Ni susreti sa zdravstvenim radnicima nisu uvijek bili bolji. Neurologe bi njegova priča i simptomi zainteresirali tijekom pregleda, ali čim bi magnetska rezonancija ponovno bila bez tipičnih nalaza, često bi ga vratili liječniku obiteljske medicine.

Jedan mu se liječnik, prema njegovu svjedočenju, čak nasmijao u lice i rekao kako bi mogli nazvati „poseban mali sindrom“ po njemu. Nakon takvih iskustava Bridges je naučio šutjeti. Kad god je mogao, glumio je da je dobro.

To je bio način da nastavi funkcionirati unatoč tome što je njegovo tijelo uporno slalo signale da nešto nije u redu.

Godine 2020. više nije mogao ignorirati ono što se događa

Prekretnica je stigla 2020. godine. Bridges je primijetio da mu je lijevo stopalo utrnulo. Tijekom nekoliko dana smanjeni osjet počeo se širiti prema gornjem dijelu tijela, sve do prsnog koša.

U tom je trenutku već šepao. Ipak, nastavio je odlaziti na posao u centru za palijativnu skrb. Pokušavao je sebi objasniti da je možda samo istegnuo mišić, „ukočio“ se ili ozlijedio leđa.

Na kraju je ipak otišao u hitnu službu. Snimanje je napokon pokazalo ono što su liječnici tražili gotovo dva desetljeća: lezije u mozgu i kralježničnoj moždini. Nakon toliko godina neizvjesnosti dobio je dijagnozu multiple skleroze. Njegova prva reakcija bila je panika. Odjednom su se pojavila sva pitanja o budućnosti kojih se godinama bojao. Ali uz strah se pojavilo i nešto drugo. Olakšanje.

„Bilo je olakšanje znati da imam bolest za koju su ljudi čuli“

Dijagnoza je za Bridgesa značila da njegovi simptomi više nisu bili samo nešto što pokušava objasniti samome sebi. Više nije morao dokazivati da mu je loše.

Više nije morao prihvaćati da ga netko smatra hipohondrom ili da su njegovi simptomi posljedica njegove mašte. Dijagnoza mu je, paradoksalno, pružila potvrdu.

Bridges je kasnije opisao osjećaj kao veliko olakšanje jer je napokon znao da ima stvarnu bolest koju drugi ljudi mogu razumjeti.

Danas je na terapiji. Prima mjesečnu injekciju čiji cilj nije uklanjanje već nastalih lezija živčanog sustava, nego smanjenje rizika od daljnjeg oštećenja.

Zbog umora, ukočenosti i kronične boli morao je napustiti posao nakon 30 godina rada. Prema mišljenju njegova specijalista, vrlo je moguće da je MS imao još od prvog napada gotovo dva desetljeća ranije.

Jedno od mogućih objašnjenja za ranije negativne snimke jest to što su magnetske rezonancije bile napravljene mjesecima nakon napada. U međuvremenu bi se upala smanjila, a male lezije mogle su biti teže uočljive.

Bolest je pretvorio u književnost

Nakon dijagnoze Bridges je odlučio vlastito iskustvo usmjeriti u nešto kreativno. Okrenuo se onome u čemu je oduvijek uživao – pisanju.

Kao ljubitelju kriminalističke fikcije, sinula mu je ideja da iskustvo neurološke bolesti uklopi u psihološki triler. Tako je nastala glavna junakinja njegova romana, žena kojoj ljudi ne vjeruju, čije se zdravstvene tegobe umanjuju i koja zbog toga pokušava sakriti svoju bolest.

Bridges je vlastito iskustvo iskoristio kao polazište, ali je priču književno proširio i pretvorio u mračan triler. Njegov roman Sick to Death objavljen je 2025. godine, a službeni opisi knjige potvrđuju da glavna junakinja Emma ne može raditi zbog neurološkog poremećaja, dok se istodobno suočava s time da joj drugi ljudi ne vjeruju i podcjenjuju njezino zdravstveno stanje.

Bridges je također govorio o tome da mu je pisanje pomoglo nakon što je zbog bolesti morao ranije napustiti posao medicinske sestre. U intervjuu je opisao pisanje kao novi izvor svrhe i strukture u životu.

Posebno ga je ohrabrila reakcija čitatelja koji također žive s kroničnim bolestima. Njihove reakcije pokazale su mu da priča o bolesti koja nije uvijek vidljiva može imati značenje daleko izvan njegova osobnog iskustva.

„To nije izbor, niti hipohondrija“

Bridges je kroz vlastito iskustvo počeo još snažnije razmišljati o ljudima čiji simptomi postoje, ali ih medicinske pretrage ne mogu uvijek jednostavno objasniti.

Posebno je spomenuo funkcionalni neurološki poremećaj, kod kojeg se mogu pojaviti onesposobljavajući simptomi koji nalikuju onima kod multiple skleroze, epilepsije ili Parkinsonove bolesti, iako se ne pronalazi strukturno oštećenje koje bi objasnilo simptome.

Takva stanja nisu izmišljena niti su posljedica toga što netko „želi biti bolestan“. Bridges je upravo zbog toga naglašavao koliko je važno da se pacijenta sasluša čak i kada pretrage ne daju odmah jasan odgovor.

Sličan problem može se pojaviti i kod već dijagnosticiranih bolesti poput MS-a, čiji se simptomi razlikuju od osobe do osobe i mogu se mijenjati tijekom vremena.

Vrućina nekima može pogoršati simptome

U svom iskustvu Bridges je također opisao kako vremenske prilike mogu utjecati na kronične bolesti. Jedan njegov prijatelj koji živi sa sindromom postvirusnog umora spomenuo mu je koliko mu je teško kada se vrijeme promijeni, osobito tijekom ljeta.

Bridges je pritom naveo da visoke temperature kod nekih ljudi s multiplom sklerozom mogu privremeno pogoršati postojeće neurološke simptome. To je poznata pojava kod dijela osoba s MS-om i ne znači nužno da je bolest zbog same temperature trajno napredovala.

Što je zapravo multipla skleroza?

Multipla skleroza, poznata i kao MS, kronična je bolest središnjeg živčanog sustava. Imunološki sustav napada strukture povezane sa živčanim vlaknima, osobito mijelin, zaštitni omotač koji omogućuje pravilno provođenje živčanih impulsa.

Bolest je dugotrajna i trenutačno nema lijeka kojim bi se potpuno izliječila, ali postoje brojne terapije koje mogu smanjiti aktivnost bolesti i rizik od novih oštećenja.

Simptomi mogu biti vrlo različiti. Među njima su umor, poteškoće s hodanjem, smetnje vida, problemi s mokraćnim mjehurom, utrnulost i trnci, ukočenost mišića i grčevi, problemi s ravnotežom i koordinacijom te poteškoće s razmišljanjem, učenjem i planiranjem. Mogu se pojaviti i različiti oblici boli.

Kod mnogih ljudi bolest ima razdoblja pogoršanja nakon kojih slijedi djelomičan ili potpun oporavak simptoma, dok se kod drugih simptomi postupno pogoršavaju.

Prema međunarodnim podacima, MS pogađa više od dva milijuna ljudi u svijetu, a znatno je češća kod žena nego kod muškaraca. Najčešće se dijagnosticira u mlađoj odrasloj dobi, premda se može pojaviti i izvan tog razdoblja.

Uzrok multiple skleroze nije u potpunosti razjašnjen. Smatra se da u nastanku bolesti sudjeluje kombinacija genetskih i okolišnih čimbenika. MS nije jednostavno nasljedna bolest, iako genetska predispozicija može imati ulogu. Pušenje i niska razina vitamina D među čimbenicima su koji su povezani s većim rizikom razvoja bolesti.

Nije želio da mu dijagnoza promijeni cijeli život

Bridges kaže da nije ogorčen zbog toga što je na dijagnozu čekao toliko dugo.

Smatra da bi liječenje koje bi dobio ranije vjerojatno bilo drukčije ograničeno tadašnjim mogućnostima, budući da su se terapije za MS posljednjih desetljeća značajno razvile.

Ono što mu je, međutim, nedostajalo svih tih godina nije nužno bio lijek. Bilo mu je potrebno da ga netko sasluša.

Da mu netko objasni što bi se moglo događati. I da se ne osjeća kao da je sam kriv za simptome koje ne može kontrolirati.

„Da sam znao da imam MS sve to vrijeme možda bih više brinuo, ali ne bih mislio da sam poludio“, poručio je kroz svoje iskustvo. Danas, kada mu zdravlje dopušta, piše kriminalističke trilere i pokušava živjeti što ispunjenije može.

Njegova priča pritom nosi i širu poruku: odsutnost jasnog nalaza na jednom pregledu ne znači automatski da su pacijentovi simptomi izmišljeni, pretjerani ili nevažni. Kod složenih neuroloških bolesti put do dijagnoze ponekad može biti dug, a simptomi ne moraju uvijek izgledati onako kako ih ljudi zamišljaju.

Za Chrisa Bridgesa dijagnoza koju je gotovo 20 godina doživljavao kao najgoru moguću vijest na kraju je donijela nešto neočekivano – potvrdu da je ono što je osjećao cijelo vrijeme bilo stvarno.

A iz tog iskustva nastala je i njegova knjiga Sick to Death, roman koji je osobno iskustvo života s nevidljivom bolešću pretvorio u psihološki triler.