Dok astronomi diljem svijeta neumorno pretražuju svemir u potrazi za znakovima izvanzemaljskog života, jedan ugledni znanstvenik iznio je intrigantnu i nimalo optimističnu teoriju o tome kako će izgledati prvi kontakt s drugom civilizacijom. Prema njegovim tvrdnjama, taj susret neće nalikovati spektakularnim scenama iz holivudskih filmova, već bi mogao biti mračan dokaz civilizacije koja se nalazi na samom rubu potpunog kolapsa.

Prvi kontakt neće biti poput filmskih scenarija

Prema takozvanoj Eshatijskoj hipotezi, prva izvanzemaljska civilizacija s kojom ćemo stupiti u kontakt najvjerojatnije će se nalaziti u završnoj fazi vlastitog uništenja. Ideja se temelji na analogiji s umirućim zvijezdama i supernovama, koje upravo u posljednjim trenucima svog postojanja sjaje najsnažnije prije nego što nestanu u tami svemira.

Autor ove teorije, dr. David Kipping sa Sveučilišta Columbia, tvrdi da to znači kako će prvi izvanzemaljci koje otkrijemo biti “neuobičajeno glasni”.

U videu objavljenom na YouTubeu, dr. Kipping objašnjava: „Hollywood nas je uvjetovao da očekujemo jednu od dvije vrste kontakta s izvanzemaljcima: ili neprijateljsku invaziju ili dobronamjernu civilizaciju koja čovječanstvu donosi mudrost.“

Dodaje kako Eshatijska hipoteza ne spada ni u jednu od tih kategorija: „Ovdje prvi kontakt ostvarujemo s civilizacijom koja je u samrtnim mukama, s civilizacijom koja se nasilno koprca prije samog kraja.“

Zašto bismo prvo otkrili ekstremne civilizacije

U znanstvenom radu koji bi uskoro trebao biti objavljen u časopisu Monthly Notices of the Royal Astronomical Society, dr. Kipping tvrdi da potraga za izvanzemaljskim životom mora slijediti ista pravila kao i ostala astronomska otkrića. To znači da prvi primjeri koje otkrivamo rijetko predstavljaju prosjek, već su gotovo uvijek ekstremni i neuobičajeni slučajevi.

Kako bi objasnio taj fenomen, poznat kao pristranost detekcije, Kipping navodi jednostavan primjer promatranja noćnog neba. Od tisuća zvijezda vidljivih golim okom, otprilike trećina su golemi, umirući divovi u završnoj fazi života. Iako ta faza traje manje od deset posto životnog vijeka zvijezde, a samo oko jedan posto svih zvijezda u svemiru nalazi se u tom stadiju, upravo su one najlakše uočljive jer sjaje znatno jače od svojih susjeda.

Isti princip vrijedi i za još rjeđe, ali ekstremnije pojave poput supernova, golemih eksplozija koje nastaju kada masivne zvijezde ostanu bez goriva i kolabiraju. U galaksiji veličine Mliječne staze supernova se dogodi otprilike jednom u 50 godina, no astronomi svake godine otkrivaju tisuće takvih eksplozija jer su iznimno sjajne i vidljive s velikih udaljenosti.

“Glasne” civilizacije najlakše se otkrivaju

Prema dr. Kippingu, nema razloga da se potraga za izvanzemaljskim civilizacijama ne odvija prema istim pravilima. „Slijedom toga, trebali bismo očekivati da će prva detekcija izvanzemaljske civilizacije biti netko tko je neuobičajeno glasan“, objašnjava. „Njihovo ponašanje vjerojatno neće biti tipično, ali upravo ih njihova golema ‘glasnoća’ čini najvjerojatnijim kandidatom za otkriće.“

Takvu civilizaciju uspoređuje s glasnim i neugodnim gostom na zabavi. Većina ljudi ne ponaša se tako, ali oni koji to čine privlače svu pozornost.

No pitanje što neku civilizaciju čini “glasnom” vodi do znatno mračnijeg zaključka.

Glasnoća kao znak nadolazećeg kolapsa

Kako civilizacije tehnološki napreduju, one postaju učinkovitije, troše manje energije i koriste je održivije. Zdrave i stabilne civilizacije, prema toj logici, ne bi trebale ispuštati goleme količine viška energije.

Dr. Kipping uspoređuje to s modernom, dobro izoliranom kućom koja gubi znatno manje topline od stare i trošne građevine. U tom smislu, velika energetska “glasnoća” civilizacije znak je ekstremne neravnoteže koja često prethodi kolapsu.

Primjerice, nuklearni rat oslobodio bi ogromne količine topline i energije, zbog čega bi planet doslovno “zasvijetlio” na način koji bi osjetljivi teleskopi mogli detektirati. Neki znanstvenici čak smatraju da bi ubrzane klimatske promjene uzrokovane ljudskom aktivnošću mogle poslužiti kao signal inteligentnog života na Zemlji.

U potpunom rasulu, neke civilizacije mogle bi početi i namjerno odašiljati snažne signale u svemir, u očajničkom pokušaju da stupe u kontakt s drugim oblicima života.

Je li “Wow! signal” bio posljednji vapaj?

Dr. Kipping nagađa da bi slavni “Wow! signal”, koji su znanstvenici zabilježili 1977. godine, mogao biti upravo takav posljednji očajnički poziv civilizacije pred nestanak.

Umjesto dugotrajnog i fokusiranog proučavanja pojedinih zvjezdanih sustava ili čekanja jasne i koherentne poruke, Kipping smatra da bi znanstvenici trebali redovito skenirati cijelo nebo. Kratkotrajni neobjašnjivi signali, iznenadni bljeskovi ili sustavi koji prolaze kroz brze i anomalne promjene mogli bi biti znakovi civilizacija koje prolaze kroz fazu raspada.

Iako ova teorija ne donosi optimističnu sliku o izvanzemaljskom životu, mogla bi značajno pomoći u otkrivanju prvih dokaza da u svemiru nismo sami.