Gledanje Hell's Kitchena je 10 krug Danteova pakla: Usiljeno je dramatičan i cringy, a jednoj osobi tamo nije mjesto

Legendarni Stevo Karapandža vam je oduvijek bio nekako isuviše pristojan i mekan? Veljko Barbieri nekako akademski uštogljen, Tomici Špičeku, pak, nikada niste mogli u potpunosti vjerovati jer, zaboga, postoji nešto duboko pogrešno u čovjeku koji je neprestano tako prokleto prpošan i nasmijan?
Dobra kulinarska emisija, barem ako se vas pita, ne može biti neka razrijeđena limunadica, neka sveta vodica s bezglutenskom hostijom, neka šalica toplog ptičjeg mlijeka s medom prije spavanja? Ne, ne, ne, u dobroj kulinarskoj emisiji krv (npr. ako se neki smotanko osakati iskušavajući Julienne tehniku), suze i znoj moraju teći u potocima? Oh, i naravno, mora ju voditi netko snažan, netko žestok, netko bespoštedan – neki, štono se kaže, voditelj s karakterom?
E, pa, jedino što vam u tom slučaju možemo reći jest da se svakog radnog dana od ponedjeljka do petka u točno 21:15 sati po centralnom europskom vremenu nacrtate ispred svog malog ekrana i prebacite na RTL.
Deseti krug pakla
Zašto? Zato što je Hell's Kitchen: Hrvatska napetiji od svih filmova s Arnoldom Schwarzeneggerom, Stevenom Seagalom, Jasonom Stathamom, Jeane-Claude Van Dammeom ili kojim već akcijskim juncem zajedno, pa čak i od ponekog omanjeg rata nižeg intenziteta. Štoviše, gledajući Hell's Kitchen: Hrvatska nama se na trenutke činilo kao da je izgmizala direktno iz netom otkrivenog desetog kruga Danteovog Pakla…
Premda reality showove u pravilu zaobilazimo u širokom luku još od onog prvog domaćeg izdanja Big Brothera koji nas je uhvatio na prepad za naših nježnih godina, a posljednje desetljeće pomalo se čak grozimo i same televizije, Hell's Kitchen: Hrvatska ipak nismo uspjeli izbjeći.
Naprosto nismo smogli snage othrvati se znatiželji. Morali smo baciti poslovično oko na show o kojem svi bruje, a jednom kad smo to učinili više nismo mogli svrgnut pogled sve dok se Hell's Kitchen: Hrvatska, poput Nietzscheovog bezdana, napokon nije zagledao natrag u nas.
Za sve one koji se još nisu imali prilike upoznati bilo s ovom našom domaćom inačicom, bilo s američkim izvornikom iz 2005. godine, valja reći kako je čitav koncept showa zavodljivo jednostavan.
Srž problema
Dakle, osamnaest natjecatelja s iskustvom rada u kuhinji natječu se jedni protiv drugih u raznim kulinarskim zadacima herkulijanskih proporcija – prije svega onom koji se sastoji od posluživanja večere u sljedovima kao u pravom restoranu – i to u borbi za novčanu nagradu u iznosu od 30.000 eura. Natjecatelji su pritom podijeljeni na HDZ-ovce i SDP-ovce, odnosno na plavi i crveni tim, uz to također žive zajedno, a tu su, dakako, i nominacije i eliminacije jer Hell's Kitchen: Hrvatska show je u kojem nema mjesta za najslabije karike. Osobni i profesionalni razvoj natjecatelja, kao i ispravnost sadržaja tanjura koji će biti poslužen gostima, pak, svojim silnim okom (što vidje kulinarsku bijedu svu) budno promatra chef Tomislav Gretić potpomognut svojim pobočnicima - sous chefovima Ivanom Bekavac i Ivanom Vrbancem.
E sad, iako to ovako u teoriji zvuči ne samo jednostavno, već i podosta „pitomo” i bezazleno, u praksi – barem ako je suditi po nekoliko epizoda koje smo uspjeli uhvatiti – više podsjeća na svojevrsni preludij Trećeg svjetskog rata.
Dobro, dobro, reći ćete, pa ipak je posrijedi reality show – sam format je takav da naprosto mora biti dramatičan. Touché, ali upravo tu dolazimo do srži problema Hell's Kitchen: Hrvatske jer dotični je mahom ili usiljeno ili začudno dramatičan, pa stoga u konačnici ispada nenamjerno komičan, da ne kažemo cringy.
'Da, chef'!
Sjećate se onog „voditelja s karakterom” spomenutog u uvodu? Vidite, premda nesumnjivo kako kulinarski jer više je puta proglašen najboljim hrvatskim chefom, posjeduje obilno iskustvo rada u najprestižnijim restoranima,, tako i televizijski veteran (Tri, dva, jedan – kuhaj!, MasterChef Hrvatska, Kuhan i pečen), Tomislavu Gretiću uloga hrvatskog Gordona Ramsayja baš nikako ne leži.
Maršira on uokolo od glave do pete obučen u crninu prizivajući tako latentno u svijest neka minula vremena od kojih se kolektivno nismo uspjeli puno pomaknuti. Izvikuje naredbe poput „Ne gledaj u narudžbe! Još jednom pogledaš u narudžbe i ideš doma!” ili „Nezavršetak servisa nije opcija, inače ja postajem monstrum opet!”. Obrušava se na natjecatelje: “Nemoj da imamo obične tanjure, dobro?”, “Svatko ima svoj rajon, Lucija, šta se petljaš u tuđe stanice?”, “Vlasac je rezan k'o za rode!” ili “Stvarno mi te dosta – da te više nisam vidio danas!”. Koristi se čak i obrnutom psihologijom: “Jeste zadovoljni? Digni ruku tko nije zadovoljan?”, “Koji dio je mogao bolje, prije nego probam?” ili “Dejane, reci mi jedan razlog zašto bi trebao ostati ovdje?”.
Natjecatelji mu pritom zdušno odgovaraju s “Na zapoved, druže kapetane!”, odnosno s “Da, chef!”, “Može, chef!” i “Hoću, chef!” jer, vidite, ako ovo “chef” slučajno izostane mogli bi poput pravih, malih školaraca-nevaljalaca biti poslani u sobu za odmor da se malo saberu i razmisle o tome što su napravili.
Zašto baš Gretić?
Ali uzaludan je sav taj trud jer na Gretiću se jasno vidi da čovjek nije opasan k'o čigra već da je duboko u sebi dobroćudan, odnosno da je u najboljem slučaju tek neka vrsta benevolentnog diktatora kojem prekomjerno granatiranje natjecatelja strogoćom teško pada. Nije nam stoga jasno zašto se produkcija nije odlučila, recimo, za kolegu mu Matu Jankovića koji nam je oduvijek djelovao nekako “prirodnije” oštar, ako već nisu mogli pronaći broj nepatvoreno koleričnog Stephana Macchija, a koji se svojedobno također okušao u ulozi hrvatskog (dobro, tehnički francuskog) Gordona Ramsayja u poluzaboravljenoj Jezikovoj juhi.
Doduše, ruku na srce, moramo priznati da ozbiljno sumnjamo u to da bilo koji autohtono Ramsayjev kulinarski show može zaista funkcionirati kako je zamišljeno ako se iz njegova središta odstrani osebujni celebrity chef britanskog podrijetla.
Nije nam, jednako tako, jasno ni zašto su natjecatelji mahom toliko nekompetentni u kuhinji kako iz epizode u epizodu zdušno (ne svi) pokazuju ako navodno posjeduju iskustvo rada u restoranu. Gledanje njihovih kulinarskih “bravura”, da vam budemo potpuno iskreni, ozbiljno nas je uzdrmalo – do te mjere da su nas počeli prolaziti srsi na samu pomisao odlaska u lokalni restoran.
'Što je nama ovo trebalo'?
Jedan i meso i povrće priprema na istoj (!) dasci za rezanje, druga bi valjda prije skladala Wagnerovog Ukletog Holandeza nego li pripremila umak “Holandez”, treći u desetak minuta uspijeva pripremiti dva i pol poširana jaja, četvrtog kadulja i tuži i sudi, peta si nikako ne može oprostiti što je upropastila jelo i tako bliže i tako dalje sve dok Gretić konačno ne ugasi čitavu operaciju.
A da i ne spominjemo nepotrebne kuknjave u stilu “Šta je ovo nama trebalo!?”, panična zapomaganja “Ima li ko žlicu viška?” ili “Di je moja paprika?” kao da se radi o životu i smrti, a ne kuhanju, još nepotrebniju viku i dreku ili zapadanja u tešku depresiju jer ti je, eto, chef Gretić rekao da ti je tanjur “za kuću, a ne za restoran”. Ili, uostalom, nošenje marama u stilu Ramba, a koje nam u kontekstu Hell's Kitchen: Hrvatske prije djeluje kao tek još jedan rekvizit strateški upotrijebljen u svrhu dočaravanja ideje kako je kuhanje istovjetno ratu, nego li kao najobičniji dio opreme namijenjen upijanju znoja.
Začinimo li već nabrojano još i razvučenim kadrovima ispunjenim nepotrebnim dramatskim pauzama (npr. prilikom kušanja jela ili dodjeljivanja bodova koji ostanak u showu znače), nabrijanom zvučnom slikom, žustrim raspravama između natjecatelja nakon neuspješnog servisa, talking heads segmentima u kojima se od natjecatelja traži da prospu dušu, Hell's Kitchen: Hrvatska postaje još zamorniji.
Iritantno
Naime, iako je rad u restoranu zasigurno stresan, kad jedan polusirovi krumpir predstavlja kraj svijeta kakvog poznajemo onda, paradoksalno, ništa nije moguće shvatiti ozbiljno, već prije doživjeti kao nesnošljivo iritantno. Toliko iritantno, štoviše, da bi vam se lako moglo dogoditi da počnete šaltati televizijske kanale u potrazi za lagodnijim sadržajem poput Pregleda dana ili Otvorenog jer Bog zna da nam u Hrvatskoj nikada nije bilo bolje nego što je sada.
A možda smo se samo mi toliko zasitili reality showova da je jedini reality show koji bi nam bio u stanju iole zagolicati maštu bio onaj koji bi objedinio i Ljubav je na selu i Brak na prvu i Hell's Kitchen: Hrvatska i Shopping kraljicu i tko zna što sve ne, odnosno onaj koji bi se emitirao 24 sata bez prestanka. Svojevrsni „reality show nad reality showovima” u kojem bi natjecatelje konačno mogli gledati i kako uzgajaju i kako pripremaju hranu, i kako se modiraju, i kako se zaljubljuju, stupaju u brakove i rađaju djecu, a potom i kako hvataju jedni druge in flagranti, kako se svađaju, mire i/ili rastaju.
Bilo kako bilo, mi idemo naručiti pizzu i nabaciti epizodu-dvije druge sezone The Beara, a za koju smo načuli da je još bolja od prve – onako, čisto da se malo rekuperiramo od količine susramlja koje smo upili gledajući HK…
Autor: Kristian Komorčec