Kad je Kathy McDaniel 1999. godine pala u medicinski izazvanu komu zbog teške respiratorne infekcije, nije mogla ni zamisliti što će uslijediti. Gotovo tri desetljeća kasnije, ona i dalje tvrdi da se jasno sjeća svakog trenutka onoga što opisuje kao putovanje kroz pakao i susret s Bogom u raju – iskustvo koje je, kako kaže, "zauvijek promijenilo njezinu dušu".

U razgovoru za DEAD Talks Podcast, McDaniel je opisala kako se nakon gubitka svijesti našla u, kako ga naziva, “potpuno mračnom mjestu”, u kojem je započela njezina nevjerojatna duhovna odiseja.

Teška bolest i borba za život

McDaniel, majka u pedesetim godinama, oboljela je od izrazito agresivnog oblika gripe dok je njegovala bolesnog prijatelja u Seattleu. Bolest je brzo napredovala i dovela do akutnog respiratornog distres sindroma (ARDS), po život opasnog stanja koje drastično smanjuje funkciju pluća.

„Kašljala sam krv... osjećala sam kako mi život curi kroz stopala“, prisjetila se. Liječnici su je stavili u induciranu komu, dajući joj samo 38 posto šanse za preživljavanje.

Pakao kao prva stanica

Tijekom tri tjedna kome, Kathy tvrdi da je doživjela ono što se ne može svesti na san ili halucinaciju. “Sjećanja su mi kristalno jasna. To se nije dogodilo u mom mozgu, već u mojoj duši – a dušu ne možete isključiti”, izjavila je.

Njezino “buđenje” započelo je u sablasnom mraku, uz crvenkasti sjaj koji je u početku zamijenila za izlazak sunca. No uskoro se ta svjetlost pretvorila u “čudnu maglu” koja je postajala sve toplija i ispuštala “užasan miris”.

Tada je čula prodoran glas: “Znaš li gdje si?” – prisjeća se McDaniel. “Pomislila sam jedino – u paklu sam. Glas se tada zlobno nasmijao, a ja sam počela trčati u mrak. Nije me bilo briga ako udarim u zid, samo sam htjela pobjeći od tog glasa.”

Vizije demona i test snage

Kathy tvrdi da ju je potom prebacivalo s jednog zastrašujućeg mjesta na drugo – ruševni grad, ratna zona, pa čak i susret s onim što je nazvala demon. Taj entitet joj je, kako tvrdi, ponudio “izlaz” – ali tek nakon što obavi naizgled jednostavan zadatak.

Dobili su joj dječje škare i naredili da siječe crne kupine visoke preko dva metra – biljke koje su stalno iznova rasle. “Nisam imala bolju ponudu”, kazala je, opisujući naporan i frustrirajući rad u tom neobičnom zadatku.

Sljedeća faza njezina putovanja uključivala je usamljeni hod zemljanim putem, bez ičega osim povremenih hrpa kamenja. Još uvijek nije bila svjesna da je, kako tvrdi, zapravo mrtva.

U susret Bogu

Nakon susreta s nekolicinom još živih rođaka, McDaniel tvrdi da se našla u “Božjoj prisutnosti”. Vidjela je “arhitektonsku knjigu” otvorenu na pola, što je shvatila kao poruku. “Rekla sam: ‘To će biti preteško’”, prisjeća se. U tom trenutku pojavljuje se njezin pokojni prijatelj – no sada mladolik, s 53 godine preobraženih u 35.

“Kad sam ga vidjela, shvatila sam – ako je on mrtav, a ja stojim pored njega, onda sam i ja mrtva.” Prijatelj joj je tada rekao da “još ima previše toga za učiniti”, nakon čega je, kako tvrdi, bila “dobrodošla natrag na Zemlju”.

Znanstvena i društvena pozadina

Zanimljivo, McDaniel tijekom kome nije imala stanje kliničke smrti – nikada nije zabilježena ravna linija na monitoru. No ona objašnjava da je, unutar zajednica koje se bave bliskim iskustvima smrti (NDE – near-death experience), sve prihvaćenije mišljenje da svijest može “odlutati” tijekom kome.

Prema Scientific Americanu, između 5 i 10 posto populacije ima sjećanja na slična iskustva – mnogi navode susrete s božanstvom ili uvid u zagrobni život. Unatoč skepticizmu koji često prati ovakva svjedočanstva, Kathy ne odustaje od pričanja svoje priče. “Ljudi koji to čuju često negiraju jer ne žele da se i njima to dogodi”, zaključuje.

Iako znanost još nema konačne odgovore o tome što se događa sa sviješću tijekom kome, priče poput one Kathy McDaniel pokazuju koliko su granice između znanosti, duhovnosti i osobnog iskustva još uvijek nedefinirane. A za mnoge, upravo te granice – ili njihov nestanak – nude nadu, utjehu i možda, kako bi Kathy rekla, put prema vjeri.