Ledenjak poznat pod dramatičnim nadimkom „Ledenjak Sudnjeg dana“ taj je naziv dobio s razlogom. Službeno nazvan Thwaites Glacier, ovaj golemi ledeni masiv na zapadu Antarktike približava se točki preokreta. Ako bi se u potpunosti urušio, samo taj jedan ledenjak mogao bi osloboditi dovoljno vode da globalna razina mora poraste za 65 centimetara, odnosno više od dva metra. Takav porast razine mora značio bi poplave obalnih gradova i nestanak otočnih država.

Upravo zbog tog scenarija pokrenut je iznimno ambiciozan prijedlog: izgradnja goleme podmorske zavjese na morskom dnu uz obalu Antarktike, koja bi trebala spriječiti daljnje topljenje ledenjaka iz podmorja.

Golema građevina u jednom od najsurovijih okruženja na Zemlji

Prema planu inicijative nazvane Seabed Curtain Project, barijera bi se morala protezati više od 80 kilometara i dosezati visinu do 150 metara, pri dubini mora od oko 650 metara. Riječ je o projektu koji bi stajao milijarde dolara i morao bi izdržati ekstremne uvjete jednog od najsurovijih okoliša na planetu.

Unatoč tome, voditeljica projekta Marianne Hagen smatra da je izazov vrijedan truda. U razgovoru za IFLScience poručila je: „To što je iznimno teško nije izgovor da se ne pokuša.“ Dodala je kako za nju to predstavlja gotovo očitu odluku: „Ako je moguće ukloniti 65 centimetara globalnog porasta razine mora iz jednadžbe za cijeli svijet, jednom ciljanom intervencijom na jednoj lokaciji, spremna sam to istražiti. Mislim da imamo obvezu to učiniti.“ Hagen je ujedno i bivša zamjenica ministra vanjskih poslova Norveške.

Zašto je Thwaites toliko opasan

Ledenjak Thwaites nalazi se na rubu zapadnoantarktičkog kontinentalnog kopna, u području poznatom kao Marie Byrd Land, koje formalno nije pod suverenitetom nijedne države. Otprilike je veličine američke savezne države Floride te se smatra najširim ledenjakom na Zemlji, širokim oko 120 kilometara. Ta golema masa leda predstavlja ogroman volumen smrznute vode koja prijeti otapanjem i otjecanjem u ocean.

Proces topljenja već je u tijeku. Zbog porasta temperature oceana, količina otopljenog leda koji iz Thwaitesa i susjednih ledenjaka otječe u more više se nego udvostručila između 1990-ih i 2010-ih godina. Danas taj sustav pridonosi s oko osam posto ukupne stope globalnog porasta razine mora. Neke procjene, iako ne sve, upozoravaju da bi potpuni kolaps mogao uslijediti već u sljedećim desetljećima, s potencijalno katastrofalnim posljedicama za milijune ljudi.

Hagen pritom ističe i ekonomsku dimenziju problema: „Ako usporedite troškove projekta s troškovima sanacije obale i štete, to je tek djelić. Ovaj projekt stajat će milijarde. Štete će se mjeriti u bilijunima.“

Kako bi podmorska zavjesa funkcionirala

Znanstvenici su posljednjih godina utvrdili da ledenjak potkopava sve toplija morska voda koja prodire u prostor između leda i kontinentalne podloge na kojoj ledenjak leži. Ta voda zapravo topi ledenjak odozdo.

Ideja projekta jest da se zavjesa, pričvršćena za morsko dno, postavi tako da smanji dotok tople vode prema najranjivijim dijelovima donje strane ledenjaka. Jedan koncept predviđa kontinuiranu barijeru, dok drugi razmatra sustav više odvojenih zavjesa. Razlog tome je mogućnost da bi jedinstvena, masivna struktura bila izložena prevelikom otporu plimnih sila i morskih struja te bi se ponašala poput golemog podmorskog padobrana.

Projekt je još u ranoj fazi, no već je okupljen međunarodni tim znanstvenika, inženjera, financijera i stručnjaka za javne politike koji razmatraju sve aspekte izazova.

Arktička testiranja prije Antarktike

Jedan od najzanimljivijih istraživačkih pravaca provodi se u suradnji s drugim organizacijama u fjordu Van Mijenfjorden na arktičkom otočju Svalbard. Taj je fjord prirodno zaštićen otokom na svome ulazu, što ga čini pogodnim stvarnim modelom za proučavanje kako bi umjetna barijera mogla utjecati na temperaturu vode, stabilnost leda i morske ekosustave u polarnim uvjetima.

U drugom projektu, koji vodi Arktičko sveučilište Norveške kao partner Seabed Curtain Projecta, predložena je izgradnja male podmorske barijere u jednom fjordu na sjeveru Norveške. Ako se realizira, ta bi lokacija služila kao poligon za testiranje tehnologije koja bi se jednog dana mogla primijeniti na Antarktici.

Hagen pritom upozorava: „Bilo bi potpuno ludo, s ekonomskog stajališta, odmah otići na Thwaites i početi graditi. Moramo to testirati uz mnogo niže troškove i u blažim uvjetima.“

Geopolitički izazovi i rizik militarizacije

Izgradnja takve strukture u blizini Thwaitesa otvorila bi i niz geopolitičkih pitanja. Antarktika ima jedinstven položaj u globalnoj politici jer njome ne upravlja nijedna država, već se njome upravlja kroz Antarctic Treaty System, uspostavljen 1959. godine i potpisan od strane desecima država. Sustav zabranjuje vojne aktivnosti i eksploataciju rudnih bogatstava te naglašava međunarodnu suradnju.

Iako je Marie Byrd Land formalno nepolagano područje, svaka gradnja u tom prostoru mogla bi se tumačiti kao politički potez. Istraživanje predstavljeno 2024. godine upozorilo je da bi takav megaprojekt geoinženjeringa u vodama Antarktike mogao pretvoriti najjužniji kontinent u „predmet međunarodnog neslaganja“. Autori su također istaknuli mogućnost da bi strukture mogle postati meta terorizma ili vojnih akcija s ciljem destabilizacije globalne sigurnosti, što bi u krajnjoj liniji moglo potaknuti militarizaciju Antarktike.

Hagen priznaje da su to osjetljiva i nedovoljno istražena pitanja: „Ovo je zajednička odluka koju mora donijeti mnogo država i u kojoj ljudi moraju biti vrlo dobro informirani. Upravljanje je teško – u ovim vremenima možda teže nego ikad – ali mora se provesti na ispravan način. Mora biti ukorijenjeno u potpori dovoljnog broja država.“

Nema zamjene za smanjenje emisija

Unatoč ambicioznosti projekta, zagovornici naglašavaju da geoinženjering ne smije postati izgovor za nastavak ovisnosti o fosilnim gorivima. Danas više od 99 posto znanstvenika slaže se da su emisije stakleničkih plinova odgovorne za suvremene klimatske promjene, a njihovo smanjenje ostaje najučinkovitiji način ograničavanja zagrijavanja planeta.

„Iskreno vjerujem da je smanjenje emisija ono što će spasiti planet. Nema zaobilaženja toga, s klimatskim intervencijama ili bez njih“, zaključila je Hagen.

No, kako napredak u smanjenju emisija ide sporije nego što je potrebno, a vrijeme istječe, ideje koje su se donedavno činile poput znanstvene fantastike danas se sve češće razmatraju kao moguće posljednje linije obrane od klimatske katastrofe.