Prošlog kolovoza znanstvenici su u vode Zaljeva Maine ispustili čak 65.000 litara jarko crvene kemikalije. Iako bi takav prizor na prvi pogled mogao izgledati poput velike industrijske katastrofe, riječ je zapravo o kontroverznom znanstvenom eksperimentu.

Istraživači tvrde da bi ova metoda mogla pomoći u borbi protiv globalnog zatopljenja. Eksperiment je dio pokušaja ubrzavanja prirodnog procesa kojim oceani apsorbiraju ugljikov dioksid iz atmosfere.

Oceani već skladište goleme količine CO₂

Oceani već sada imaju ključnu ulogu u regulaciji klime na Zemlji. Procjenjuje se da u njima postoji oko 38.000 milijardi tona ugljikova dioksida, koji je pohranjen u obliku otopljenog natrijeva bikarbonata, odnosno tvari poznate kao soda bikarbona.

Znanstvenici godinama razmatraju geoinženjersku metodu nazvanu poboljšanje alkalnosti oceana, poznatu pod engleskom kraticom OAE (Ocean Alkalinity Enhancement). Cilj te metode je ubrzati prirodne kemijske procese u moru tako da se promijeni pH vrijednost oceanske vode.

Četverodnevni pokus kod obale Bostona

Tijekom četiri dana znanstvenici su u more kod obale Bostona dodavali velike količine natrijeva hidroksida, alkalne kemikalije koja je označena crvenom bojom kako bi se moglo pratiti njezino širenje.

Ideja iza tog postupka je jednostavna: povećanjem alkalnosti oceana more bi trebalo moći apsorbirati još više ugljikova dioksida iz atmosfere.

No kritičari upozoravaju da potencijalni učinci takvih eksperimenata na morski ekosustav još uvijek nisu dovoljno poznati.

Gareth Cunningham, direktor za očuvanje prirode i politiku u organizaciji Marine Conservation Society, rekao je za Daily Mail: “Ovi pristupi zahtijevaju velike resurse, a njihovi ekološki učinci još uvijek nisu dovoljno dobro razumljivi.”

Projekt LOC–NESS prvi put testira metodu na otvorenom moru

Eksperiment je proveden u sklopu projekta LOC–NESS (Locking Ocean Carbon in the Northeast Shelf and Slope), koji predstavlja prvo veliko testiranje ove metode na otvorenom moru.

Nakon odobrenja Američke agencije za zaštitu okoliša (EPA) i uz suradnju s lokalnim ribarima, znanstvenici iz Woods Hole Oceanographic Institutiona ispustili su alkalne kemikalije oko 80 kilometara od obale savezne države Massachusetts.

Kako bi pratili širenje kemikalija u vodi, koristili su naprednu tehnologiju. U istraživanju su korišteni autonomni podvodni glajderi, autonomna podvodna vozila velikog dometa te senzori postavljeni na brodovima.

Tijekom sljedećih dana znanstvenici su zabilježili ulazak oko 10 tona ugljika u morsku vodu, dok je pH vrijednost porasla s 7,95 na 8,3, što odgovara razinama kakve su postojale prije industrijske revolucije.

Potencijalni učinak na smanjenje emisija

U najboljem scenariju, istraživači procjenjuju da bi natrijev hidroksid korišten u eksperimentu mogao apsorbirati oko 50 tona ugljika tijekom sljedeće godine.

To je količina koja odgovara prosječnim godišnjim emisijama ugljikova dioksida pet stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva.

Adam Subhas, glavni istraživač iz Woods Hole Oceanographic Institutiona, izjavio je: “Ovi rani rezultati pokazuju da se male implementacije poboljšanja alkalnosti oceana mogu precizno planirati, pratiti i nadzirati.”

Dodao je da su potrebna daljnja istraživanja. “Potrebna su neovisna i transparentna istraživanja kako bismo utvrdili koja rješenja doista mogu funkcionirati.”

Dosadašnji rezultati: bez utjecaja na neke morske organizme

Prema dosadašnjim podacima, natrijev hidroksid nije imao negativan utjecaj na plankton, ribe i ličinke jastoga. Ipak, znanstvenici nisu procjenjivali učinke na odrasle ribe.

To je posebno važno jer je područje u kojem je proveden eksperiment poznato po ribolovu jastoga, bakalara i vahnje, pa će potencijalni utjecaj na životinjski svijet biti pod posebnim nadzorom.

Rachel Davitt, doktorandica sa Sveučilišta Rutgers koja je sudjelovala u procjeni ekoloških učinaka, rekla je: “Na temelju bioloških i ekoloških podataka koje smo dosad prikupili i analizirali, terensko ispitivanje LOC–NESS nije imalo značajan utjecaj na biološku zajednicu prema pokazateljima koje smo mjerili.”

Slične metode već su korištene u prošlosti

Iako je ovo prvi veliki pokus ove vrste za uklanjanje ugljika iz atmosfere, slične metode ranije su se koristile za regulaciju pH vrijednosti u vodama.

Jedan od najpoznatijih primjera dolazi iz Skandinavije. Tijekom 1980-ih rijeke pogođene kiselim kišama tretirane su velikim količinama alkalnog vapna. Nakon tog postupka u švedsku rijeku Ätran vratila se autohtona populacija lososa.

Kritike i zabrinutost zbog nepoznatih posljedica

Unatoč potencijalu ove metode, mnogi stručnjaci upozoravaju na rizike.

Najveća kontroverza povezana je s činjenicom da znanstvenici još uvijek ne znaju kakav bi dugoročni utjecaj takvi zahvati mogli imati na morski ekosustav.

Kako bi se metoda proširila na razinu koja bi mogla neutralizirati industrijske emisije ugljikova dioksida, svake bi godine u oceane trebalo ubacivati milijarde tona natrijeva hidroksida.

Osim toga, neke organizacije upozoravaju da promjena pH vrijednosti oceana zapravo ne rješava osnovni problem – ogromne količine CO₂ koje ljudi svake godine ispuštaju u atmosferu.

Gareth Cunningham iz Marine Conservation Society ističe: “Poboljšanje alkalnosti oceana kratkoročno je rješenje koje ne rješava ponašanja koja uzrokuju klimatske promjene i zakiseljavanje oceana.”

Dodao je da postoje održiviji pristupi. “Obnova prirodnih staništa poput livada morske trave i grebena školjkaša nudi održivije rješenje jer pomaže ublažiti zakiseljavanje, poboljšava kvalitetu vode, štiti obale i podržava morski život. Upravo to radimo kroz naš program Atlantic Coast Programme u Ujedinjenom Kraljevstvu.”

Potencijalni rizici za morske ekosustave

Nedavna istraživanja upozoravaju da bi prekomjerno povećanje alkalnosti oceana moglo utjecati na rast organizama, njihov metabolizam i ukupnu bioraznolikost.

Osim toga, tijekom otapanja alkalnih tvari u vodi oslobađaju se tragovi metala koji bi se mogli nakupljati u oceanima i predstavljati ekološki rizik.

Zbog toga znanstvenici naglašavaju da su potrebna dodatna istraživanja prije nego što bi se ovakva metoda mogla primijeniti u velikim razmjerima kao potencijalno rješenje za klimatsku krizu.