Dana 8. srpnja 2000. godine Dave Shealy zabilježio je kamerom prizor koji je, prema njegovu uvjerenju, potvrdio postojanje jedne od najpoznatijih američkih kripto-legendi – floridskog skunk apea. Riječ je o stvorenju koje mnogi nazivaju floridskim odgovorom na Bigfoota, a koje se, prema brojnim svjedočenjima, navodno kreće močvarama juga SAD-a. Iako su mnogi godinama sumnjali da takvo biće uopće postoji, snimka prikazuje dlakavu siluetu kako hoda kroz močvarni krajolik.

Shealy, koji je godinama pratio tragove tog stvorenja, prvi put je, kako tvrdi, skunk apea vidio još kao desetogodišnjak. „Izgledao je poput čovjeka, ali potpuno prekriven dlakom“, izjavio je u razgovoru za Smithsonian Magazine. Od tada se profilirao kao samoproglašeni stručnjak za ovo područje, no unatoč poznatoj, zrnatoj snimci – nastaloj mnogo prije ekspanzije umjetno generiranih videa – ključno pitanje ostaje isto: postoje li čvrsti dokazi da skunk ape zaista postoji?

Povijest viđenja i opisa tajanstvenog stvorenja

Navodna viđenja skunk apea sežu desetljećima unatrag. Već 1971. godine Fort Lauderdale News objavio je prilog pod naslovom Giant Skunk Ape claimed to live in Big Cypress, u kojem je preneseno svjedočanstvo amaterskog arheologa H. C. Osbona. On je tvrdio da je stvorenje vidio dok je šetao s prijateljima.

Osbon ga je opisao kao biće visoko oko dva metra i teško približno 318 kilograma. Iako je indeks tjelesne mase nepouzdan pokazatelj, takva bi težina – kada bi se radilo o humanoidnom biću – značila ekstremno visoku vrijednost. Zanimljivo je, međutim, da se Osbonova procjena visine podudara s opisom druge osobe koja je osam godina ranije u Gainesvilleu na Floridi tvrdila da je vidjela sasquatcha.

Brojni opisi kroz desetljeća imaju zajedničke elemente. Skunk ape se redovito opisuje kao iznimno visok, s dugom, čupavom dlakom koja prekriva cijelo tijelo. Posebno se ističe tvrdnja da širi izrazito neugodan miris, toliko snažan da su ga traperi još 1920-ih navodno prepoznavali isključivo po smradu. Osbon je čak tvrdio da je pronašao otiske stopala koje je izlijevao u gips, pri čemu je, prema njegovim riječima, stopalo bilo dugo 44,5 centimetara i široko 29,2 centimetra – dimenzije koje dodatno hrane usporedbe s Bigfootom.

Zabluda ili krivo protumačena stvarnost?

Pitanje koje se logično nameće jest što su svjedoci zapravo vidjeli. Fenomen pareidolije, poznat u psihologiji, objašnjava da su ljudi skloni prepoznavati ljudske oblike i uzorke ondje gdje oni možda ne postoje. Uz to, vjerovanje u paranormalno ponekad se povezuje s određenim psihološkim stanjima poput ADHD-a ili depresije. Ipak, čak i ako se pođe od pretpostavke da su svjedoci doista vidjeli neko stvarno biće, ostaje dilema o čemu se zapravo radi.

Jedno od najčešćih racionalnih objašnjenja jest da su ljudi zapravo viđali floridskog crnog medvjeda. Kao najveći kopneni sisavac u toj saveznoj državi, crni medvjed nastanjuje gotovo cijelo kopno Floride i može dosegnuti duljinu od oko dva metra u odrasloj dobi. Usto, poznato je da se medvjedi mogu uspraviti na stražnje noge, što iz određene perspektive može nalikovati ljudskoj silueti.

Primjeri zabune nisu rijetkost. Postoje snimke i fotografije medvjeda čije ponašanje i držanje doista podsjećaju na ljude, što dodatno podupire tezu o pogrešnoj identifikaciji. Uostalom, povijest je prepuna sličnih slučajeva, uključujući i teorije da je čudovište iz Loch Nessa zapravo bila skupina neuobičajeno velikih jegulja.

Snimka koja nije dokaz

A što je s poznatom snimkom Davea Shealyja? Iako je riječ o stvarnoj videosnimci, njezina vjerodostojnost kao dokaza za postojanje skunk apea ostaje upitna. Pouzdanost takvog materijala, tvrde skeptici, ne može biti veća od one kojom bismo povjerovali da je gorila nekoć boravila na Međunarodnoj svemirskoj postaji.

Dok se ne pribave opipljivi dokazi, poput DNK uzorka ili – u krajnjem slučaju – stvarnog primjerka tog stvorenja, floridski Bigfoot vjerojatno će ostati dio svijeta kriptozoologije, discipline koja se bavi legendarnim i neotkrivenim životinjama.

Ipak, učestala svjedočanstva i dalje potiču rasprave i otvaraju šire pitanje: koliko možemo vjerovati vlastitim očima u vremenu kada „vidjeti“ više ne znači nužno i „vjerovati“. Kako bi rekli iluzionisti, ponekad je ono što mislimo da smo vidjeli tek dobro izvedena varka.