Inteligencija se u suvremenom društvu često slavi kao jedna od najpoželjnijih osobina, pa nije neobično da mnogi vjeruju kako bi život bio jednostavniji kada bismo bili barem malo pametniji. Ipak, stručnjaci upozoravaju da visoki kvocijent inteligencije ne donosi samo prednosti, već može imati i svoju složeniju, manje vidljivu stranu.

Prema riječima Bobbyja Hoffmana, osobe s visokom inteligencijom često se teže uklapaju u tradicionalna radna okruženja i sklone su postavljati sebi iznimno visoke, ponekad gotovo nedostižne standarde. Osim toga, čini se da se s jednom posebno neugodnom emocijom – sramom – ponekad nose teže nego drugi.

Duboki osjećaj srama koji vodi u izolaciju

Savjetnica za rad sa živčanim sustavom Dana Doswell objašnjava kako izgleda unutarnji svijet visoko inteligentnih osoba koje istovremeno nose snažan, potisnut i kroničan osjećaj srama. Kada se sram pojavi, ljudi se često povlače i izoliraju, što dodatno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti od drugih.

“Može vam se istodobno događati da se osjećate inteligentnije od većine, ali i kao da ste drugačiji, kao da s vama duboko nešto nije u redu i zato se drugi ne žele povezati s vama. To onda vodi do velike usamljenosti”, pojasnila je.

Takav unutarnji konflikt, prema stručnjacima, nije rijedak među visoko inteligentnim pojedincima, koji mogu biti skloniji intenzivnijim osjećajima poniženja i srama.

@danadozzyy De-shaming is a huge relief for the nervous system #nervoussystem #healingjourney ♬ original sound - Dana Dozzyy | Nervous System

Skriveni identitet i sindrom varalice

Psihoterapeutkinja Imi Lo ističe kako se kod mnogih ovih osoba pojavljuje obrazac dugotrajnog skrivanja vlastitog identiteta, često zbog osjećaja da ih okolina ne razumije ili ne prihvaća u potpunosti.

Takvo iskustvo može dovesti do razvoja sindroma varalice, odnosno stalnog osjećaja da osoba nije dovoljno dobra ili da će biti “razotkrivena”, unatoč objektivnim postignućima. Kako dodaje Doswell, to dodatno pojačava osjećaj samoće i unutarnje izolacije.

Kako se osloboditi srama: proces koji traži vrijeme

U drugom obraćanju, Doswell objašnjava da oslobađanje od srama nije trenutačan čin, već proces koji uključuje postupno prepoznavanje i otpuštanje tog osjećaja, zajedno s njegovim psihičkim i tjelesnim posljedicama.

“Kada počnemo prepoznavati svjesne i nesvjesne obrasce srama, dobivamo neku vrstu mape njegove strukture”, rekla je. “Tako taj nevidljivi, potisnuti sram iznosimo na površinu i lakše razumijemo odakle dolaze neka od tih duboko usađenih uvjerenja.”

Naglašava i važnost traženja podrške te razvijanja pozitivnog unutarnjeg dijaloga, jer takav rad može dovesti do većeg suosjećanja – kako prema sebi, tako i prema drugima.

“Kada se oslobodimo srama, dopuštamo potisnutim dijelovima sebe da izađu na vidjelo. Tada lakše prihvaćamo istinu o tome kakvi jesmo, kako se osjećamo i tko smo zapravo”, istaknula je.

Sram kao univerzalna, ali složena emocija

Prema definiciji American Psychological Association, sram je izrazito neugodna emocija povezana s pojačanom sviješću o sebi, koju često prati povlačenje iz društvenih odnosa. Takva reakcija može imati dubok utjecaj na mentalno zdravlje i kvalitetu međuljudskih odnosa.

Iako većina ljudi tijekom života iskusi sram, kognitivni neuroznanstvenik Christian Jarrett navodi da osobe s psihopatskim crtama mogu osjećati vrlo malo srama, ako ga uopće doživljavaju.

Kod većine populacije, međutim, intenzitet i učestalost tog osjećaja variraju. Kao što su neki ljudi skloniji ljutnji, tako su drugi osjetljiviji na sram, osobito oni koji se suočavaju s psihičkim poteškoćama koje su s njim povezane – ali i pojedini visoko inteligentni ljudi.

Potreba za povezanošću jača je od srama

Unatoč svemu, ljudska priroda snažno nas usmjerava prema povezivanju s drugima, čak i kada sami sebe uvjeravamo da nam nitko ne treba. Istina je da su bliskost, razumijevanje i podrška temeljne ljudske potrebe, iako sram često šalje suprotnu poruku.

Kada ga uspijemo prepoznati i postupno nadvladati, postaje lakše prihvatiti sve dijelove sebe i shvatiti da nas oni ne čine manje vrijednima, već – naprotiv – potpunijima.