Samo sat vremena nakon eksplozije četvrtog reaktora u nuklearnoj elektrani u Černobilu, prvi ozlijeđeni počeli su pristizati u bolnicu u Pripjatu. Bila je noć 26. travnja 1986., nešto iza dva sata ujutro, a liječnici i medicinske sestre još nisu ni slutili da su se našli usred najveće nuklearne katastrofe u povijesti.

Deseci vatrogasaca i radnika elektrane stizali su s teškim opeklinama. U nedostatku informacija i odgovarajuće opreme, medicinsko osoblje primijenilo je tada uobičajenu sovjetsku metodu – ispirali su njihove rane mlijekom, vjerujući da će ono ublažiti opekline i ukloniti toksine.

No, to nije moglo zaustaviti razaranje koje je radijacija već započela duboko u njihovim tijelima.

Lica su im odala strašnu istinu

Kako je noć odmicala, u bolnicu je pristizalo sve više ozlijeđenih. Tada je osoblju postalo jasno da se suočavaju s katastrofom nezapamćenih razmjera.

Mnogi vatrogasci i radnici proveli su samo nekoliko minuta na krovu četvrtog reaktora, ali i to je bilo dovoljno da prime smrtonosnu dozu zračenja – onu koja je mogla ubiti čovjeka za manje od pet minuta izloženosti.

Zapovjednik vatrogasaca Petr Hmel prisjetio se tih trenutaka u dokumentarcu "Chernobyl: 48 Hours to Escape".

"Trčao sam hodnikom i imao sam osjećaj kao da se pod pomiče", ispričao je. Na licu je nosio obični platneni respirator, potpuno beskoristan protiv radijacije.

"Otrgnuo sam ga, a iz usta mi je šiknula fontana krvi."

Drugi su vatrogasci nakon dekontaminacijskog tuša izlazili povraćajući, dezorijentirani i privremeno gluhi. Sve se to dogodilo unutar samo jednog sata od eksplozije reaktora.

Znak koji je najviše plašio liječnike

Do šest sati ujutro bolnica je već bila u izvanrednom stanju. Pacijenti koji nisu bili ozračeni premješteni su, podovi su temeljito oprani, a osoblje se pripremalo za najgore.

Bolničarka Ljudmila Džulaj, koja je te noći bila na dužnosti, nikada nije zaboravila ono što je vidjela.

"Dovodili su ih s licima crvenim i spaljenim", ispričala je u dokumentarcu.

Dodala je i važnu pojedinost.

"Radijacijske opekline nisu toplinske opekline. Nema mjehura."

Umjesto toga, na licima ozračenih pojavljivala se zastrašujuća nijansa poznata kao "nuklearni ten".

"Lice jednostavno postane grimizno, čak bordo", objasnila je.

Iako naziv zvuči gotovo bezazleno, riječ je o jednom od najsmrtonosnijih simptoma akutnog radijacijskog sindroma.

Što se zapravo događalo u njihovim tijelima

Duboko crvenilo nastaje kada golema količina gama i beta čestica doslovno razara stanice i DNK.

Tijekom ionizacije elektroni se odvajaju od atoma, stvarajući izrazito nestabilne slobodne radikale. Oni uništavaju genetski materijal i dovode do masovnog odumiranja stanica.

Najviše je stradao bazalni sloj kože, onaj odgovoran za stvaranje novih stanica. Lice je posebno bilo pogođeno zbog iznimno guste mreže krvnih žila.

Organizam je pokušavao popraviti štetu pa su se krvne žile naglo proširile, dovodeći goleme količine krvi i obrambenih stanica na zahvaćena područja. No šteta je već bila nepopravljiva.

Kako se tkivo raspadalo, oslobađao se histamin, što je uzrokovalo oticanje i još intenzivnije crvenilo.

"Hodajući duhovi"

Zanimljivo, mnogi su se vatrogasci po dolasku u bolnicu nakratko osjećali bolje.

Taj se fenomen naziva fazom "hodajućeg duha".

Privremeno poboljšanje zapravo je bilo još jedan znak da su primili katastrofalno visoku dozu zračenja. Dok su se simptomi naizgled povlačili, unutarnji organi i koštana srž nezaustavljivo su propadali.

Budući da je bazalni sloj kože bio uništen, tijelo više nije moglo stvarati nove stanice. Koža se počela odvajati, organi su otkazivali, a liječnici nisu mogli učiniti ništa.

Koliko je ljudi zapravo umrlo

Neposredno nakon eksplozije službeno je zabilježena smrt 31 osobe, uključujući dvojicu radnika elektrane i više vatrogasaca.

Ujedinjeni narodi procjenjuju da se izravno s katastrofom može povezati oko 50 smrtnih slučajeva.

No stvarni broj žrtava vjerojatno je znatno veći.

Svjetska nuklearna udruga navodi da je tijekom 1986. i 1987. oko 200.000 ljudi sudjelovalo u sanaciji i čišćenju. Svi su bili izloženi povišenim dozama zračenja, u prosjeku oko 100 milisiverta.

Iako takva doza nije nužno smrtonosna pri kratkotrajnoj izloženosti, značajno povećava rizik od razvoja raka.

UN je 2005. procijenio da bi zbog posljedica radijacije oko 4000 ljudi moglo prerano umrijeti.

Posljedice su osjećale i buduće generacije

Katastrofa je ostavila dubok trag i na zdravlju stanovništva.

Istraživanja navode znatan porast urođenih mana u područjima najteže pogođenima radioaktivnim padalinama.

Prema Verywell Healthu, pojedina područja Bjelorusije zabilježila su povećanje kongenitalnih deformacija od čak 200 posto.

Kod takozvane "djece Černobila" zabilježene su i više stope raka, moždanog udara, depresije te demencije.

Tijelo koje nikada nije pronađeno

Prva žrtva eksplozije bio je Valerij Hodemčuk, operater pumpi u elektrani.

Ukrajinski inženjer poslan je prema jezgri reaktora kako bi izvijestio o rezultatima kobnog sigurnosnog testa.

Kada je eksplozija odbacila krov težak tisuću tona, vjeruje se da je poginuo na mjestu.

Njegovo tijelo nikada nije pronađeno. I danas počiva zauvijek zatrpano ispod ruševina četvrtog reaktora.

Vatrogasci su primili nezamislive doze

Vatrogasci koji su prvi stigli na mjesto nesreće bili su izloženi dozama i do 20 siverta, odnosno 20.000 miligreja.

To odgovara približno 80.000 do 160.000 rendgenskih snimki prsnog koša.

Mnogi su razvili akutni radijacijski sindrom, uz povraćanje, opekline kože i snažnu slabost.

Među njima bio je i 25-godišnji Vasilij Ignatenko.

Njegova supruga kasnije je u knjizi Svetlane Aleksijevič "Glasovi iz Černobila" opisala posljednje trenutke.

"Morali su razrezati i svečano odijelo jer mu ga nisu mogli odjenuti. Nije više bilo cijelog tijela na koje bi ga obukli."

Tijela umrlih ostala su radioaktivna pa su pokapana u cinkovim lijesovima, dodatno zapečaćenima betonom.

Što se dogodilo životinjama

Nakon evakuacije Pripjata mnogi kućni ljubimci ostali su napušteni.

Sovjetski vojnici kasnije su usmrtili velik broj pasa i mačaka zbog straha od radioaktivne kontaminacije.

Ipak, dio pasa uspio je preživjeti u divljini. Njihovi potomci i danas lutaju zonom isključenja.

Prema podacima Sveučilišta Cambridge, u zoni danas živi oko 500 pasa.

O njima skrbi američka nevladina organizacija Clean Futures Fund, koja provodi sterilizaciju, kastraciju i veterinarski nadzor.

Priroda se vratila tamo gdje čovjek više ne živi

Unatoč katastrofi, divlje životinje u zoni danas napreduju.

Smeđi medvjedi, losovi, europski bizoni i vukovi vratili su se u velikom broju.

Evolucijski biolog Germán Orizaola, koji od 2016. proučava učinke radijacije u Černobilu, za BBC je objasnio da je ključni razlog upravo odsutnost ljudi.

Tamo gdje je čovjek otišao, priroda se vratila. I to u impresivnom opsegu.