Kada se ljudi suoče s konačnošću smrti, vrlo često počinju razmišljati o životu koji su proživjeli i pitati se je li sve moglo ispasti drugačije. U takvim trenucima, osobito kod osoba koje se nalaze na samrtnoj postelji, uobičajeno je vraćanje na ključne odluke, propuštene prilike i pogreške, uz pitanje bi li njihov život imao drukčiji tijek da su neke stvari učinili drugačije.

Bronnie Ware, medicinska sestra specijalizirana za palijativnu skrb i rad s osobama u posljednjim tjednima života, godinama sluša upravo takva razmišljanja. Kako ističe, nikada ne podcjenjuje „ljudsku sposobnost rasta“, jer mnogi pacijenti, nakon što prođu faze poricanja, straha, ljutnje, kajanja, ponovnog poricanja i naposljetku prihvaćanja, razviju posve novu perspektivu na vlastiti život.

Pet žaljenja koja se stalno ponavljaju

Radeći s palijativnim pacijentima koji često ulaze u duboko refleksivno stanje, Ware je čula bezbroj ispovijesti o najvećim životnim žaljenjima. Unatoč ogromnim razlikama u ljudskim sudbinama, kako kaže, iznova se pojavljuje pet istih tema, neposredno prije nego što ljudi preminu.

Najčešće žaljenje koje je čula od svojih pacijenata glasi: „Volio bih da sam imao hrabrosti živjeti život vjeran sebi, a ne život kakav su drugi očekivali od mene.“ Ware, koja pomaže terminalno oboljelima da posljednje dane provedu što mirnije u vlastitom domu, naglašava da su obiteljska očekivanja i profesionalne obveze često ti koji oblikuju tempo života, čak i kada to nije put kojim osoba doista želi ići.

„Kada ljudi shvate da im se život bliži kraju i kada ga sagledaju jasno, postaje očito koliko je snova ostalo neispunjeno“, rekla je Ware. Dodaje kako većina ljudi nije ostvarila ni polovicu svojih snova te da su umirali svjesni da je to posljedica odluka koje su donijeli ili nisu donijeli.

Previše rada, premalo života

Drugo najčešće žaljenje odnosi se na pretjerani rad. Mnogi su joj priznali: „Volio bih da nisam toliko radio.“ Iako je svima jasno da je potrebno zarađivati za život, Ware upozorava da ljudi često postanu toliko zaokupljeni utrkom za uspjehom da zaborave živjeti.

„Ovo sam čula od svakog muškog pacijenta o kojem sam se brinula“, istaknula je. Kako kaže, ti su muškarci žalili što su propustili djetinjstvo svoje djece i bliskost sa svojim partnericama, a duboko su se kajali zbog godina provedenih na „traci za trčanje“ radnog života.

Neizgovorene emocije koje ostaju teret

Treće često žaljenje odnosi se na neizražene osjećaje. Mnogi su na kraju priznali: „Volio bih da sam imao hrabrosti izraziti svoje osjećaje.“ Iako izbjegavanje sukoba može djelovati kao lakši put, ono često ostavlja dugotrajan osjećaj nezadovoljstva i potisnute ljutnje.

Ware objašnjava da su mnogi ljudi potiskivali vlastite emocije kako bi održali mir s drugima. „Kao posljedicu toga, prihvatili su osrednje postojanje i nikada nisu postali ono što su uistinu mogli biti“, rekla je. Dodaje da su se kod brojnih pacijenata razvile bolesti povezane s gorčinom i ogorčenošću koje su nosili godinama.

Prijateljstva koja su tiho nestala

Četvrto žaljenje odnosilo se na izgubljene kontakte s prijateljima. Mnogi su rekli: „Volio bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima.“ Iako su životi ispunjeni obavezama, zapostavljanje prijateljstava često dovodi do dubokog osjećaja praznine na samom kraju.

„Često tek u posljednjim tjednima života ljudi shvate punu vrijednost starih prijateljstava, a tada ih više nije uvijek moguće pronaći“, rekla je Ware. Naglašava da su se mnogi toliko zaokupili vlastitim životima da su tijekom godina dopustili da zlatna prijateljstva jednostavno izblijede. „Svi, bez iznimke, nedostaju prijatelji kada su na samrti“, dodala je.

Žaljenje zbog propuštene sreće

Peto i posljednje često žaljenje odnosi se na propuštenu sreću. Neki su joj priznali: „Volio bih da sam si dopustio biti sretniji.“ U trenucima tuge ili ljutnje teško je sagledati širu sliku, no, kako ističe Ware, dugotrajno prepuštanje nesreći samo je još jedan izgubljeni dio života.

„Ovo je iznenađujuće često žaljenje“, rekla je. Prema njezinim riječima, mnogi tek na kraju shvate da je sreća izbor. Ostali su zarobljeni u starim obrascima i navikama, a prividna sigurnost poznatog prelila se i na njihove emocije. Strah od promjene naveo ih je da se pretvaraju, pred drugima i pred sobom, da su zadovoljni, iako su duboko u sebi čeznuli za smijehom i bezbrižnošću.

Poruka za one koji još imaju vremena

Nakon godina provedenih uz ljude koji su umirali s osjećajem žaljenja, Bronnie Ware ima jasnu poruku za one koji još imaju vrijeme na svojoj strani. „Život je izbor. To je vaš život. Birajte svjesno, birajte mudro, birajte iskreno. Birajte sreću“, poručila je palijativna medicinska sestra.

Njezina svjedočanstva, temeljena na iskustvu rada s umirućima, snažan su podsjetnik da se najveće životne vrijednosti često razotkrivaju tek kada postane prekasno, ali i poziv da se odluke koje vode ispunjenijem životu donesu dok još postoji prilika.