Ako vam se dok promatrate noćno nebo čini da je Mjesec manji nego što ste očekivali, niste daleko od istine. Novo znanstveno istraživanje potvrđuje da se Zemljin prirodni satelit doista smanjuje.

Znanstvenici iz Centra za proučavanje Zemlje i planeta pri Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i svemira otkrili su više od 1.000 dosad nepoznatih pukotina na površini Mjeseca. Prema njihovim zaključcima, to je jasan znak da se Mjesec postupno kontrahira i preoblikuje.

Otkriće, objavljeno u časopisu The Planetary Science Journal, otvara i zabrinjavajuće pitanje sigurnosti budućih astronauta koji bi jednog dana mogli istraživati ili čak živjeti na Mjesecu, jer plitki „mjesecotresi“ predstavljaju potencijalnu prijetnju ljudskoj infrastrukturi.

Mjesec se hladi – i skuplja

Znanstvenici već od 2010. godine znaju da se Mjesec postupno smanjuje. Kako se njegova unutrašnjost hladi, površina se kontrahira, što dovodi do stvaranja specifičnih geoloških oblika poznatih kao naborani rasjedi, odnosno „lobate scarps“, osobito u mjesečevim visoravnima.

Ti oblici nastaju kada se Mjesečeva kora sabija, a sile koje pritom djeluju potiskuju materijal preko susjednih dijelova kore duž rasjeda, stvarajući uzdignute grebene.

No u novoj studiji istraživači su uočili neobične pukotine u posve drugačijem području – u takozvanim lunarnim morima, odnosno golemim tamnim ravnicama na površini Mjeseca. Te su pukotine nazvali „male grebene u morima“ (eng. small mare ridges – SMR).

Prvi put dokumentirana široka rasprostranjenost u lunarnim morima

„Od razdoblja misija Apollo znamo koliko su naborani rasjedi rašireni u mjesečevim visoravnima, ali ovo je prvi put da su znanstvenici dokumentirali široku rasprostranjenost sličnih struktura u lunarnim morima“, izjavio je Cole Nypaver, vodeći autor studije.

Dodao je kako ovo istraživanje omogućuje cjelovitiji globalni uvid u nedavnu mjesečevu tektonsku aktivnost. „Ovaj rad pomaže nam da steknemo globalno potpunu sliku o nedavnoj tektonici Mjeseca, što će dovesti do boljeg razumijevanja njegove unutrašnjosti, njegove toplinske i seizmičke povijesti te potencijala za buduće mjesecotrese“, naglasio je.

U novoj analizi tim je identificirao 1.114 malih grebena u morima, čime je ukupan broj takvih struktura na Mjesecu porastao na 2.634. Procjenjuje se da su SMR-ovi stari oko 124 milijuna godina, dok su naborani rasjedi stari približno 105 milijuna godina.

Iako se te brojke čine golemima, u geološkom smislu riječ je o relativno mladim strukturama, što ih svrstava među najmlađe geološke oblike na Mjesecu.

Tom Watters, koji je još 2010. prvi otkrio ove pukotine, izjavio je: „Naše otkriće mladih, malih grebena u morima i naše otkriće njihova uzroka upotpunjuje globalnu sliku dinamičnog Mjeseca koji se kontrahira.“

Rizik za buduće lunarne misije

Ovo otkriće ne predstavlja samo znanstvenu znatiželju, nego i potencijalni izazov za svemirske agencije. Pukotine i tektonska aktivnost mogli bi predstavljati ozbiljan rizik za letjelice i infrastrukturu na površini Mjeseca.

Posebno se to odnosi na američku svemirsku agenciju NASA, koja planira spustiti ljude na Mjesec do 2028. godine u sklopu misije Artemis III. U tom kontekstu, razumijevanje raspodjele i prirode malih grebena u lunarnim morima postaje ključno.

Kako je istaknuo Nypaver: „Nalazimo se u izuzetno uzbudljivom razdoblju za mjesečevu znanost i istraživanje. Nadolazeći programi istraživanja Mjeseca, poput Artemisa, pružit će obilje novih informacija o našem Mjesecu. Bolje razumijevanje mjesečeve tektonike i seizmičke aktivnosti izravno će pridonijeti sigurnosti i znanstvenom uspjehu tih i budućih misija.“

Autori studije u radu objavljenom u The Planetary Science Journalu upozoravaju da „rasprostranjenost malih grebena u morima može biti relevantna za svako dugoročno naseljavanje Mjeseca zbog opasnosti koju plitki mjesecotresi predstavljaju za ljudskom rukom izgrađenu infrastrukturu“.

Zaključak je jasan: Mjesec nije geološki mrtvo tijelo, kako se nekada smatralo, već dinamičan svijet koji se i dalje mijenja. A svaka nova pukotina na njegovoj površini istodobno je i znanstvena prilika i sigurnosni izazov za budućnost istraživanja svemira.