Na dnu najvećeg oceana na Zemlji događa se nešto strašno, znanstvenici: 'Nismo znali da se to događa i pod morem'
Iako je teorija tektonskih ploča sada vladajuća, put do prihvaćanja bio je dug i neravan za teoriju koja opisuje kako se veliki dijelovi Zemljine kore polako klize, gnječe, uzdižu i tonu preko njenog blatnjavog plašta.
No, čak i sada, više od pola stoljeća nakon što je dobila znanstvenu potvrdu, teorija treba neko fino ugađanje.
Nova studija koja promatra četiri platoa na zapadnom Pacifiku sugerira da ove prostrane površine nisu krute ploče već slabe točke koje se razvlače udaljenim silama na rubu ploče.
"Teorija nije uklesana u kamen i još uvijek otkrivamo nove stvari", kaže geofizičar sa Sveučilišta u Torontu Russell Pysklywec, koji je suautor studije.
"Znali smo da se geološka deformacija poput lomova događa na kontinentalnim pločama daleko od granica ploča. Ali nismo znali da se ista stvar događa i na oceanima", dodaje prvi autor Erkan Gün, također znanstvenik sa Sveučilišta u Torontu.
Pogrešna mišljenja
Desetljećima su znanstvenici prepravljali svoje razumijevanje morskog dna, pa je ova nova studija samo nastavak njihovih nastojanja da kartiraju raznovrsnu topografiju oceana.
Pedesetih godina prošlog stoljeća, oceanografkinja Marie Tharp svojim pionirskim radom na kartiranju velikih dijelova morskog dna koristeći podatke sonara s ratnih brodova pokazala je da oceanski bazeni nisu uopće ravne površine kako su znanstvenici sumnjali.
Umjesto toga, morsko dno je bilo isprekidano ogromnim rovovima i masivnim planinama - nijedna nije bila veća od Srednjoatlantskog grebena, koji je Tharp otkrila, a sada je prepoznat kao najduži lanac planina na planeti, dijeleći Atlantski ocean na dva dijela.
Takvi planinski lanci nastaju kada se dva tektonska dijela sudaraju i Zemljina kora se savija, ili jedan dio tone ispod drugog, gurajući nadvišeni dio ploče prema gore. Pod vodom, međutim, podvodne planine obično nastaju kada se dvije ploče razdvajaju na takozvanom divergentnom rubu i magma izbija van.
Ali daleko od ovih granica ploča, u središtu oceanskih ploča, znanstvenici su mislili da veliki dijelovi Zemljine kore ostaju prilično kruti dok plutaju iznad plašta i ne deformiraju se poput rubova ploča.
Sile ih razvlače
Kako bi testirali ovu pretpostavku, Gün, Pysklywec i kolege prikupili su postojeće podatke o dva oceanska platoa koji leže između Japana i Havaja nazvana Shatsky Rise i Hess Rise; Ontong Java Plateau, sjeverno od Solomonskih otoka; i Manihiki Plateau, na sjeveroistoku Fidžija i Tonge.
S obzirom na izazove u ispitivanju morskog dna, njihova studija bila je ograničena na ova četiri platoa na zapadnom Pacifiku za koje su bili dostupni podaci. Oceanski platoi nalaze se stotine do tisuće kilometara od najbliže granice ploče. Ipak, Gün i kolege su otkrili da platoi dijele deformacijske i magmatske karakteristike koje sugeriraju da ih daleke sile na rubu Tihog oceana razvlače, gdje se ploče podvlače ispod susjednih ploča.
Pukotine, ili lomovi, identificirani od strane istraživača obično se protežu paralelno s najbližim rovom, kako možete vidjeti na karti iznad.
'Smatralo se da su deblji'
Također su modelirali dinamiku tektonskih ploča za četiri hipotetska platoa smještena između 750 i 1.500 kilometara od najbliže subdukcione zone, kako bi bolje razumjeli mehanizme koji dovode do ove udaljene deformacije. Bez obzira na udaljenost od ruba ploče, ti su hipotetski platoi protegnuti tijekom milijuna godina i prorijeđeni su više na strani bliže rovu.
"Smatralo se da su podmorski platoi deblji, pa bi trebali biti jači", kaže Gün. "Ali naši modeli i seizmički podaci pokazuju da je zapravo suprotno: platoi su slabiji."
Priznavajući da su analizirali samo četiri pacifička platoa, istraživači se nadaju da će njihova otkrića potaknuti daljnja istraživanja kartiranja morskog dna.
"Slanje istraživačkih brodova radi prikupljanja podataka veliki je napor", kaže Gün. "Stoga, zapravo, nadamo se da će naša studija privući pažnju na platoi i da će se prikupiti više podataka."
