Usred zaleđene ruske tundre i danas se nalazi golemi čelični poklopac koji skriva jedno od najambicioznijih znanstvenih dostignuća 20. stoljeća. Ispod njega nalazi se Kolska superduboka bušotina, najdublja rupa koju je čovjek ikada izbušio u Zemljinoj kori.

Nakon gotovo dva desetljeća rada sovjetski istraživači uspjeli su 1989. godine dosegnuti nevjerojatnih 12.262 metra dubine, čime je projekt postao dublji čak i od Marijanska brazda, najdublje točke svjetskih oceana. No ono što su znanstvenici pronašli tijekom bušenja potpuno je promijenilo dotadašnja geološka shvaćanja.

Iako je projekt danas napušten, a otvor zapečaćen masivnim čeličnim poklopcem, otkrića s poluotoka Kola i dalje izazivaju veliko zanimanje znanstvenika diljem svijeta.

Dublje od najdubljeg oceana na Zemlji

Marijanska brazda doseže dubinu od oko 11 kilometara, no sovjetski projekt otišao je još dalje. Bušotina na Koli probila se više od 12 kilometara kroz čvrstu stijenu, gotovo kao da je golema metalna cijev zabijena duboko u unutrašnjost planeta.

Znanstvenici često uspoređuju taj pothvat s visinom Mount Everest. Kada bi se najviša planina na svijetu spustila u ovu bušotinu, ostalo bi još nekoliko kilometara praznog prostora.

Unatoč rekordnoj dubini, istraživači su zapravo probili tek dio Zemljine kore na tom području. Procjenjuje se da je geološki sloj ispod poluotoka Kola debeo oko 35 kilometara.

Sama bušotina bila je iznenađujuće uska. Na površini je promjer iznosio svega 23 centimetra, dok se pri dnu sužavao na manje od deset centimetara.

Temperature su bile gotovo dvostruko više od očekivanih

Jedan od najvećih problema pojavio se kada su istraživači stigli na velike dubine. Znanstvenici su očekivali temperature od oko 100 stupnjeva Celzija, no instrumenti su pokazali gotovo 180 stupnjeva.

Tako ekstremna toplina potpuno je promijenila ponašanje stijena duboko pod zemljom. Granit star milijardama godina više nije djelovao kao čvrsta stijena, nego se počeo ponašati poput guste mase koja se deformira pod ogromnim pritiskom.

Bušilice su se zaglavljivale, oprema je nestajala u rastopljenim pukotinama, a goleme cijevi teške stotine tona često su morale ostati zauvijek zarobljene duboko ispod površine.

Kada bi došlo do ozbiljnog kvara, inženjeri nisu imali način da izvuku opremu. Zbog toga su morali mijenjati smjer bušenja i stvarati nove prolaze, pa je unutrašnjost bušotine s vremenom počela nalikovati razgranatom stablu.

Upravo je ekstremna temperatura postala glavni razlog za prekid projekta početkom devedesetih godina, iako je prvotni cilj bio dosegnuti dubinu od 15 kilometara.

Otkriće vode i vodika iznenadilo je znanstvenike

Jedno od najvećih iznenađenja bilo je otkriće vode na ogromnim dubinama. Dotadašnji geološki modeli tvrdili su da je tako nešto praktički nemoguće zbog golemog tlaka unutar Zemljine kore.

Ipak, istraživači su pronašli vodu zarobljenu u mikroskopskim pukotinama stijena, vjerojatno još iz vrlo ranog razdoblja Zemljine povijesti.

Još veće iznenađenje predstavljao je prirodni vodik koji je izlazio iz stijena. Znanstvenici nisu očekivali postojanje rezervoara tog plina na tolikim dubinama.

Desetljećima poslije upravo je to otkriće ponovno postalo iznimno aktualno jer energetske kompanije diljem svijeta danas istražuju geološki vodik kao mogući izvor čiste energije budućnosti.

Dodir s najstarijim dijelovima Zemlje

Uz pomoć uzoraka izvađenih s dubine veće od 12 kilometara sovjetski istraživači proučavali su stijene stare čak 2,7 milijardi godina.

Riječ je o materijalu nastalom u razdoblju kada na Zemlji gotovo nije bilo kisika, a život su predstavljali tek najjednostavniji mikroorganizmi u oceanima.

Posebno zanimljivo bilo je otkriće da pojedine stijene imaju kemijski sastav sličan uzorcima koje su astronauti misija Apollo program donijeli s Mjeseca.

To je dodatno ojačalo teoriju prema kojoj je Mjesec nastao nakon golemog sudara Zemlje s drugim nebeskim tijelom prije više milijardi godina.

Sovjetski projekt koji je bio i pitanje prestiža

Kolska superduboka bušotina nije bila samo znanstveni projekt. U vrijeme Hladnog rata predstavljala je i demonstraciju tehnološke moći Sovjetski Savez.

Sovjeti su željeli dokazati da mogu otići dublje u Zemlju od bilo koje druge države na svijetu.

Sjedinjene Američke Države pokušale su šezdesetih godina sličan pothvat kroz projekt Mohole, no on je ugašen zbog nedostatka financiranja. Njemački projekt KTB kasnije je dosegnuo nešto više od devet kilometara dubine, ali nije se približio sovjetskom rekordu.

Do danas nijedna država nije uspjela srušiti rekord vertikalnog bušenja od 12.262 metra postavljen još 1989. godine.

Zapečaćena rupa i misterije koje još nisu riješene

Nakon raspada Sovjetskog Saveza projekt je ostao bez financiranja. Bušenje je službeno zaustavljeno 1992. godine, a nekoliko godina kasnije cijeli istraživački kompleks potpuno je napušten.

Otvor bušotine 2005. godine zatvoren je masivnim čeličnim poklopcem teškim čak 12 tona, dok su okolni objekti prepušteni propadanju u snježnoj tundri.

Ipak, više od dva desetljeća nakon završetka projekta, rezultati istraživanja danas se ponovno promatraju s velikim zanimanjem. Sve veći interes za geotermalnu energiju i prirodni vodik vraća pozornost na ono što je pronađeno duboko ispod poluotoka Kola.

Znanstvenici vjeruju da unutrašnjost Zemlje možda skriva goleme energetske resurse koje čovječanstvo tek počinje razumijevati.

Najdublja rupa koju je čovjek ikada napravio danas je tiha i napuštena, ali pitanja koja je otvorila i dalje ostaju među najvećim misterijima moderne znanosti.