Znanstvenici iz NASA-e već godinama prate neobičnu pojavu u Zemljinom magnetskom polju, poznatu kao Južnoatlantska anomalija (SAA). Ova golema regija smanjene magnetske intenzivnosti proteže se iznad dijela Južne Amerike i jugozapadne Afrike, a njezin razvoj intrigira i zabrinjava istraživače zbog mogućih implikacija na svemirske misije i satelite.

Što je Južnoatlantska anomalija?

NASA SAA opisuje kao "udubljenje" u Zemljinom magnetskom polju ili "rupu u svemiru". Iako ovaj fenomen ne predstavlja izravnu prijetnju životu na Zemlji, ima značajne posljedice za svemirske letjelice, uključujući Međunarodnu svemirsku postaju (ISS), koje prolaze kroz ovo područje na niskim Zemljinim orbitama.

NASA ima dramatično božićno upozorenje: 'Približava se ubojica gradova'

U regiji anomalije oslabljena magnetska zaštita omogućuje prodor nabijenih čestica sa Sunca, što može izazvati kratke spojeve u tehnološkim sustavima satelita. Iako takvi događaji uglavnom uzrokuju manje tehničke poteškoće, postoji rizik od značajnih oštećenja, uključujući gubitak podataka ili trajni kvar ključnih komponenti. Zbog toga operateri rutinski isključuju sustave satelita prije ulaska u ovo područje.

Uzroci i dinamika anomalije

Zemljino magnetsko polje primarno se generira kretanjem rastaljenog željeza u vanjskoj jezgri planeta, ali ne ujednačeno. Prema NASA-inom geofizičaru Terryju Sabaki, magnetsko polje je rezultat složenih struja koje dolaze iz različitih izvora. Jedan od ključnih faktora za SAA je ogromna nakupina guste stijene, poznata kao Afrička velika zona niske brzine smicanja, smještena oko 2.900 kilometara ispod afričkog kontinenta. Ova formacija narušava stvaranje magnetskog polja, uz dodatni utjecaj nagiba magnetske osi planeta.

"Uočena anomalija može se tumačiti kao posljedica slabljenja dominacije dipolnog polja u regiji", objašnjava NASA-in geofizičar Weijia Kuang. "Lokalizirano polje s obrnutom polarnošću snažno raste u području anomalije, čineći intenzitet polja slabijim nego u okolnim regijama."

Evolucija anomalije

Iako je SAA poznata već desetljećima, nova istraživanja ukazuju na njezinu dinamičku prirodu. Studija iz 2016. godine, predvođena NASA-inom heliogeofizičarkom Ashley Greeley, pokazala je da se anomalija polako pomiče, što je potvrđeno naknadnim istraživanjima CubeSat satelita objavljenim 2021. Još značajnije, istraživači su 2020. otkrili da se anomalija dijeli na dva zasebna centra minimalnog magnetskog intenziteta, što ukazuje na moguće daljnje promjene u njezinoj strukturi.

Unatoč složenosti fenomena, postoji dokaz da SAA nije novitet. Studija objavljena 2020. sugerira da je ovaj fenomen periodični događaj koji se na Zemlji mogao pojavljivati čak 11 milijuna godina. To bi moglo značiti da anomalija nije nužno uvod u globalno preokretanje magnetskog polja, koje se događa svakih nekoliko stotina tisuća godina.

Utjecaj na svemirske misije

Uz utjecaj na satelite i svemirske letjelice, SAA ima i neočekivane posljedice na Zemlji. Nedavna istraživanja pokazala su da anomalija utječe na pojavu aurora, što je dodatno potaknulo interes znanstvenika.

Zašto je važno praćenje SAA?

NASA-ini znanstvenici ističu važnost kontinuiranog praćenja ovog fenomena kako bi razvili bolje modele i predviđanja. "Iako se SAA polako kreće, prolazi kroz promjene u svojoj morfologiji, pa je ključno da nastavimo promatranje kroz stalne misije," kaže Sabaka.

Uz toliko neodgovorenih pitanja, SAA ostaje jedan od najsloženijih i najintrigantnijih fenomena u Zemljinom magnetskom polju. Srećom, NASA koristi svoje resurse kako bi istražila ovu pojavu i osigurala zaštitu tehnologija koje ovise o magnetskoj zaštiti našeg planeta.