Znanstvenici NASA-e već godinama pomno prate neobičnu pojavu u Zemljinom magnetskom polju – Južnoatlantsku anomaliju (SAA), ogromnu regiju smanjene magnetske jačine koja se proteže od Južne Amerike do jugozapadne Afrike. Iako ova anomalija ne predstavlja izravnu prijetnju životu na Zemlji, ozbiljan je izazov za satelite i svemirske misije, uključujući i Međunarodnu svemirsku postaju (ISS).

Zbog oslabljene zaštite od svemirskog zračenja, letjelice koje ulaze u područje SAA izloženije su nabijenim česticama koje stižu sa Sunca, što može uzrokovati kvarove, kratke spojeve i gubitke podataka u elektroničkim sustavima. Neki kvarovi su privremeni, ali postoji i rizik trajnog oštećenja. Zbog toga operateri često isključuju osjetljive sustave dok sateliti prolaze kroz anomaliju, piše Science Alert.

Što uzrokuje Južnoatlantsku anomaliju?

Prema riječima Terryja Sabake, geofizičara iz NASA-inog Goddard Space Flight Centra, magnetsko polje Zemlje ne potječe iz jednog izvora, već nastaje kao rezultat kompleksne kombinacije elektromagnetskih sila.

Najvažniji izvor magnetskog polja je kretanje rastaljenog željeza u vanjskoj jezgri Zemlje, duboko ispod površine. Taj „ocean užarenog metala“ stvara električne struje koje generiraju magnetsko polje, ali ono nije ravnomjerno raspoređeno – određene podzemne strukture narušavaju njegovu stabilnost.

Jedna od ključnih anomalija u unutrašnjosti planeta je Afrička velika niskoshearska brzinska provincija, golemi rezervoar guste stijene koji se nalazi oko 2.900 kilometara ispod afričkog kontinenta. Smatra se da ova struktura remeti pravilan tok magnetskog polja, a u kombinaciji s nagibom Zemljine magnetske osi, dolazi do lokalnog slabljenja – upravo ondje gdje se nalazi SAA.

Weijia Kuang, matematičar i geofizičar, ističe da lokalizirano magnetsko polje s obrnutom polarnošću dodatno smanjuje ukupnu magnetsku zaštitu u toj regiji.

Anomalija se pomiče – i dijeli

SAA nije statična. Još 2016. godine NASA-ina heliogeofizičarka Ashley Greeley objavila je studiju koja je pokazala da se anomalija polako pomiče. Istraživanja iz 2021., utemeljena na podacima CubeSats satelita, potvrdila su taj pomak.

No, još intrigantnije je otkriće iz 2020. godine – znanstvenici su tada uočili da se anomalija počela dijeliti na dvije odvojene zone oslabljene magnetske jakosti. Ova podjela otvara pitanje: hoće li se u budućnosti razviti više centara magnetske nestabilnosti? Zasad ne postoje konačni odgovori, ali znanstvenici intenzivno prate razvoj događaja.

Nije nova pojava – ali je sve važnija

Iako se o SAA ozbiljnije raspravlja tek posljednjih desetljeća, istraživanja pokazuju da ovakve anomalije nisu novost. Studija objavljena u srpnju 2020. otkrila je da se slične promjene magnetskog polja događaju već najmanje 11 milijuna godina. To znači da SAA nije znak skorog preokreta magnetskih polova.

Naime, tijekom geološke povijesti Zemlje sjeverni i južni magnetski pol povremeno zamjenjuju mjesta. Ipak, ti procesi traju stotinama tisuća godina, pa iako su mogući, nije vjerojatno da će se to uskoro dogoditi, navode znanstvenici.

Utjecaj na pojavu aurora i daljnja istraživanja

Najnovija istraživanja iz 2024. godine pokazala su da SAA utječe i na pojavu aurora – spektakularnih svjetlosnih pojava u Zemljinoj atmosferi. Ovo otkriće otvara nova pitanja o složenim interakcijama između magnetskog polja i atmosferskih pojava.

Zato NASA ne namjerava prestati s promatranjem SAA. Unatoč sporom kretanju, anomalija mijenja oblik i intenzitet, a to je dovoljno snažan razlog za nastavak nadzora.

– Iako se SAA sporo pomiče, prolazi kroz promjene u svojoj morfologiji, stoga je važno da je stalno promatramo kroz nove misije, izjavio je Sabaka, naglašavajući važnost praćenja, modeliranja i predviđanja budućih promjena u magnetskom polju.

Zagonetka koja traži stalni nadzor

Dok se većina ljudi s anomalijom nikada neće izravno susresti, za svemirske agencije poput NASA-e, SAA je svakodnevna briga i istraživački izazov. U svijetu u kojem sateliti igraju ključnu ulogu u komunikaciji, navigaciji i meteorologiji, razumijevanje i predviđanje ponašanja magnetskog štita postaje sve važnije – ne samo za sigurnost tehnologije, nego i za znanstveni uvid u dinamiku našeg planeta.