NASA već godinama istražuje neobičnu pojavu u Zemljinom magnetskom polju – gigantsku regiju smanjene magnetske jačine, koja se proteže od Južne Amerike do jugozapadne Afrike. Ovaj fenomen, poznat kao Južnoatlantska anomalija (SAA), ne predstavlja neposrednu opasnost za život na Zemlji, ali ozbiljno ugrožava satelite i svemirske letjelice, uključujući i Međunarodnu svemirsku postaju (ISS).

Zbog oslabljene magnetske zaštite unutar anomalije, svemirske letjelice su izloženije nabijenim česticama sa Sunca, što može dovesti do kratkih spojeva i kvarova u elektroničkim sustavima. Ponekad ti udari uzrokuju samo manje tehničke probleme, ali postoji i rizik od gubitka podataka ili trajnog oštećenja ključnih komponenti. Zato operateri satelita često isključuju sustave prije ulaska u zonu anomalije kako bi spriječili kvarove.

NASA ne prati SAA samo zbog zaštite svojih letjelica – ova pojava također predstavlja izvanrednu priliku za proučavanje složenih procesa unutar Zemljinog magnetskog polja, o kojima još uvijek ne znamo dovoljno, prenosi Science Alert.

Što uzrokuje Južnoatlantsku anomaliju?

Prema Terryju Sabaki, geofizičaru iz NASA-inog Goddard Space Flight Centra, Zemljino magnetsko polje nije rezultat samo jednog izvora, već je kombinacija više elektromagnetskih sila.

Glavni izvor je kretanje rastaljenog željeza u vanjskoj jezgri Zemlje, koja se nalazi tisućama kilometara ispod površine. Ovaj užareni ocean metala stvara električne struje, a time i magnetsko polje. No, ono nije jednoliko raspoređeno – neke podzemne strukture ometaju njegovu stabilnost.

Jedan od ključnih faktora je gigantski rezervoar guste stijene, poznat kao Afrička velika niskoshearska brzinska provincija, koji se nalazi oko 2.900 kilometara ispod afričkog kontinenta. Pretpostavlja se da ova struktura remeti generiranje magnetskog polja, što u kombinaciji s nagibom Zemljine magnetske osi dovodi do slabljenja polja u regiji SAA.

Matematičar i geofizičar Weijia Kuang objašnjava da lokalizirano magnetsko polje s obrnutom polarnošću jača u području anomalije, dodatno smanjujući magnetsku zaštitu.

Anomalija se kreće – i dijeli se

Istraživanja pokazuju da SAA nije statična pojava. Studija koju je 2016. vodila NASA-ina heliogeofizičarka Ashley Greeley otkrila je da se anomalija pomiče, a kasnija istraživanja uz pomoć CubeSats satelita 2021. godine potvrdila su taj pomak.

Još intrigantnije otkriće došlo je 2020. godine, kada su znanstvenici ustanovili da se SAA počela dijeliti na dva zasebna područja smanjene magnetske jačine. To znači da bi se u budućnosti moglo razviti više centara anomalije, ali znanstvenici još ne znaju kakve će posljedice to imati.

Je li Južnoatlantska anomalija nova pojava?

Iako se anomalija intenzivno prati tek posljednjih desetljeća, dokazi sugeriraju da to nije nedavni fenomen. Studija iz srpnja 2020. pokazala je da se slične anomalije javljaju već najmanje 11 milijuna godina, što znači da SAA vjerojatno nije znak skorog preokreta Zemljinog magnetskog polja.

Zemljino magnetsko polje povremeno se potpuno preokrene, pri čemu sjeverni i južni pol mijenjaju mjesta. No, ti procesi traju stotine tisuća godina, pa iako je moguć, SAA vjerojatno nije signal da će se to dogoditi uskoro.

Najnovija istraživanja iz 2024. otkrila su da SAA također utječe na pojavu aurora – svjetlosnih fenomena u Zemljinoj atmosferi, što dodaje još jednu dimenziju ovom zagonetnom fenomenu.

Zašto NASA nastavlja pratiti anomaliju?

Unatoč tome što se SAA kreće sporo, njezin oblik i jačina se mijenjaju, zbog čega NASA smatra da je kontinuirano praćenje ključno.

"Iako se SAA sporo pomiče, prolazi kroz promjene u svojoj morfologiji, stoga je važno da je stalno promatramo kroz nove misije," rekao je Sabaka.

Dodao je da su podatci ključni za izradu modela i predviđanje budućih promjena u Zemljinom magnetskom polju.

Dok znanstvenici nastavljaju istraživati ovu neobičnu anomaliju, jedno je sigurno – NASA neće skrenuti pogled s nje.