Prsten pronađen u Judejskoj pustinji još 1960-ih godina mogao bi rasvijetliti jedan detalj iz biblijskog opisa Isusova raspeća. Natpis s imenom Poncija Pilata, rimskog upravitelja kojemu se pripisuje odluka o Isusovoj smrti, potaknuo je novo istraživanje koje otvara pitanje tko je zapravo izvršavao njegove naredbe.

Drevni prsten izrađen od bakrene legure, na kojemu se nalaze grčke riječi povezane s imenom Poncija Pilata, mogao bi ponuditi novo objašnjenje jednog detalja iz Evanđelja po Ivanu. Prema novoj analizi, prsten možda uopće nije pripadao samom rimskom upravitelju Judeje, nego osobi nižeg položaja koja je obavljala administrativne poslove u njegovo ime.

Prsten je pronađen na području utvrde u Judejskoj pustinji tijekom 1960-ih godina, a ponovno je proučen kako bi se odgovorilo na pitanje koje je dugo intrigiralo istraživače: zašto bi čovjek s tako visokim položajem i velikom političkom moći nosio predmet razmjerno loše kvalitete?

Catherine Bonesho, profesorica drevnog judaizma na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA), smatra da je moguće kako Poncije Pilat nikada nije nosio taj prsten. Prema njezinu tumačenju, predmet je mogao pripadati službeniku ili drugom radniku nižeg društvenog statusa koji je obavljao administrativne poslove pod Pilatovom vlašću.

Takva mogućnost nije važna samo za razumijevanje samog arheološkog nalaza. Mogla bi pomoći objasniti i kako je nastao natpis koji je, prema Bibliji, bio postavljen na Isusov križ.

Što je pisalo na Isusovu križu i kakve veze s tim ima prsten?

Evanđelje po Ivanu, u 19. poglavlju, opisuje natpis postavljen na Isusov križ. Na njemu je pisalo: „Isus Nazarećanin, kralj židovski.”

Prema biblijskom izvještaju, natpis je pripremio Poncije Pilat, rimski upravitelj Judeje koji je imao vrhovnu pravnu i vojnu vlast na tom području. Međutim, povjesničari smatraju malo vjerojatnim da je čovjek na njegovu položaju osobno obavljao takav posao.

Candida Moss, povjesničarka ranog kršćanstva sa Sveučilišta u Birminghamu, smatra da bi Pilat za taj zadatak vjerojatno zadužio podređenu osobu. Upravo bi prsten s njegovim imenom mogao pomoći objasniti kako je takva administrativna praksa funkcionirala.

„Mislim da nam prsten pomaže razumjeti zašto Biblija kaže da je Pilat napisao natpis koji je postavljen na Isusov križ, iako kao povjesničari znamo da ga on nikako nije mogao napisati vlastitom rukom”, izjavila je Moss.

Zatim je dodala: „Taj je posao prepustio nekome drugome.”

Njezino tumačenje upućuje na razliku između osobe kojoj se određeni postupak pripisuje u povijesnom ili pisanom izvještaju i osobe koja ga je doista fizički izvršila. U tadašnjoj rimskoj administraciji visoki dužnosnici mogli su izdavati naredbe, dok su njihovi podređeni obavljali konkretne zadatke.

Pilat je, prema Bibliji, Isusa smatrao nevinim, ali ga je ipak osudio

Biblijski opis Isusove smrti navodi da je Poncije Pilat smatrao kako Isus nije kriv za zločine za koje su ga optuživali te da ga je pokušao osloboditi.

Međutim, okupljena se svjetina nije željela povući. Pod pritiskom gomile Pilat je na kraju osudio Isusa na smrt raspećem. Isus je umro istoga dana.

Prema rimskom običaju, na križ osuđenika pričvršćivala se pločica s opisom zločina za koji je bio kažnjen. Takav je natpis trebao navesti razlog osude i biti vidljiv onima koji su promatrali pogubljenje.

Evanđelje po Ivanu u 19. poglavlju, 19. retku, izričito navodi: „Pilat je napisao i natpis te ga stavio na križ. Na njemu je pisalo: ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski.’”

Upravo formulacija prema kojoj je Pilat napisao natpis otvara pitanje je li biblijski tekst opisivao njegovu odgovornost za naredbu ili doslovno pisanje riječi na pločici. Analiza prstena ne daje konačan odgovor na to pitanje, ali nudi moguće objašnjenje načina na koji su se takvi zadaci izvršavali.

Jedan detalj u grčkom natpisu mogao bi biti presudan

Argument Catherine Bonesho temelji se na naizgled sitnoj, ali potencijalno važnoj nepravilnosti u slovima urezanima na prstenu.

Na predmetu se nalazi ime Poncija Pilata zapisano grčkim slovima. Međutim, značenje tog zapisa ovisi o tome kako se tumači završetak imena, odnosno oblik koji bi se očekivao u određenoj gramatičkoj konstrukciji.

U latinskom jeziku oblik PILATI može značiti „Pilatov” ili „od Pilata”, odnosno izražavati pripadnost. Završava glasom „i”. Odgovarajući oblik na grčkom bio bi ΠΙΛΑΤΟΥ.

Istraživači koji su proveli studiju objavljenu 2018. godine protumačili su natpis ΠΙΛΑΤΟ kao pokušaj zapisivanja upravo tog grčkog oblika, pri čemu je posljednje slovo, ipsilon (Υ), izostavljeno.

Bonesho je, međutim, predložila drukčije objašnjenje. Prema njezinu tumačenju, latinski oblik PILATO može značiti „Pilatu” ili „za Pilata” te završava glasom „o”.

Kad bi se taj oblik zapisao grčkim slovima, uobičajeno bi se očekivao zapis ΠΙΛΑΤΩ, sa slovom omega (Ω) na kraju, a ne omikronom (Ο), koji je urezan na prstenu.

Ta razlika mogla bi biti važna za razumijevanje namjene predmeta. Ako natpis označava nešto što je bilo namijenjeno Pilatu ili obavljeno za njega, a ne nešto što mu je osobno pripadalo, prsten bi se mogao povezati s administrativnim poslovima koje su u njegovo ime obavljali drugi ljudi.

Ipak, riječ je o znanstvenom tumačenju natpisa, a ne o konačno dokazanom objašnjenju njegova značenja.

Zašto je ime možda razdvojeno na dvije strane prstena?

Bonesho se koristila fotografijama i crtežima iz studije objavljene 2018. godine kako bi preispitala tumačenje iz 2023., prema kojemu natpis čine dvije zasebne riječi.

Umjesto toga predložila je mogućnost da je Pilatovo ime razdvojeno kako bi se prilagodilo obliku predmeta. Na prstenu se, naime, nalazi i prikaz posude, a moguće je da je taj motiv bio urezan prije samog natpisa.

Ako je prikaz posude već zauzimao dio raspoloživog prostora, osoba koja je izrađivala natpis možda je morala rasporediti slova oko njega. To bi moglo objasniti zašto se ime ne nalazi na jednom mjestu u uobičajenom obliku.

Bonesho je također razmotrila mogućnost da je na prstenu postojao manji nedostatak koji je utjecao na raspored natpisa. Zbog njega su preostala slova možda urezana na suprotnoj strani predmeta i zakrenuta kako bi stala na raspoloživu površinu.

Takvi detalji pokazuju koliko je pri proučavanju drevnih predmeta važno uzeti u obzir ne samo značenje natpisa nego i način na koji je predmet izrađen, njegov oblik i moguće poteškoće s kojima se suočavao obrtnik.

Materijal prstena ne odgovara onome što bismo očekivali od rimskog upravitelja

Osim samog natpisa, važan trag predstavlja i materijal od kojeg je prsten izrađen.

Njegova bakrena legura bila je uobičajenija za nakit kakav su nosili obični stanovnici Judeje, vojnici i niži državni službenici nego za prstenje povezano s najvišim društvenim slojevima. Osobe visokog položaja češće su nosile prstenje od zlata ili ukrašeno dragim kamenjem.

Kvaliteta predmeta zato se ne uklapa najbolje u pretpostavku da je bio osobni prsten rimskog upravitelja Judeje. Sama po sebi, međutim, ne dokazuje tko ga je nosio.

Dodatni trag mogao bi biti urezani prikaz posude. Takav je motiv bio čest u židovskoj kulturi, pa bi mogao poduprijeti mogućnost da je predmet pripadao lokalnom stanovniku Judeje koji je radio u administrativnom sustavu rimske vlasti.

Ako je Boneshoino tumačenje točno, prsten ne bi bio tek neobičan predmet s imenom poznatog rimskog upravitelja. Mogao bi biti materijalni trag osobe koja je djelovala unutar sustava vlasti, ali nije pripadala njegovu najvišem sloju.

Prsten otkriva i manje poznatu stranu rimske vlasti u Judeji

Za Bonesho važnost prstena nadilazi pitanje je li ga osobno nosio Poncije Pilat i postoji li izravna veza između predmeta i biblijskog opisa Isusove smrti.

Ona smatra da nalaz pruža uvid u svakodnevni život u Judeji pod rimskom vlašću te dovodi u pitanje pojednostavljenu predodžbu prema kojoj su za rimsku administraciju radili isključivo Rimljani.

„Složenost se često gubi u popularnim prikazima načina na koji su stvari funkcionirale u to vrijeme”, rekla je Bonesho.

Prema njezinim riječima, razumijevanje prstena omogućuje bolji uvid u strukturu rimske administracije u Judeji tijekom ranoga rimskog razdoblja, osobito u način na koji se vlast prenosila na niže razine političke i upravne hijerarhije.

„Promatranje loše kvalitete prstena, grčkog prijepisa latinskog imena i činjenice da su ljudi koji su se služili pečatnim prstenjem, poput pisara, često bili porobljeni ili nekada porobljeni radnici, sve nam to pruža uvid u ono što se tada događalo”, istaknula je.

Njezino tumačenje tako otvara pitanje tko je sve sudjelovao u svakodnevnom radu rimske uprave. Lokalni stanovnici mogli su obavljati administrativne poslove, prenositi naredbe i koristiti predmete koji su bili povezani s autoritetom viših dužnosnika.

Posebno je važno njezino upozorenje da su se među ljudima koji su koristili pečatne prstenove, uključujući pisare i druge administrativne radnike, nalazile i porobljene osobe te osobe koje su ranije bile porobljene. Takva mogućnost dodatno osvjetljava društvene odnose i položaj radnika u tadašnjoj upravnoj strukturi.

Što nam ovaj nalaz doista govori o Isusovu raspeću?

Prsten s imenom Poncija Pilata ne dokazuje da je njegov vlasnik sudjelovao u pripremi natpisa na Isusovu križu. Također, ne potvrđuje da je predmet osobno koristio rimski upravitelj niti da je izravno povezan s događajima opisanim u Evanđelju po Ivanu.

Njegova je vrijednost prije svega u mogućnosti da pomogne istraživačima rekonstruirati način na koji je funkcionirala rimska administracija u Judeji te kako su se autoritet i odgovornost prenosili s visokih dužnosnika na njihove podređene.

Ako je prsten pripadao osobi koja je obavljala poslove za Pilata, mogao bi objasniti kako se u biblijskom tekstu njemu pripisuje pisanje natpisa, iako je fizički posao možda obavio netko drugi.

Upravo je to središte nove interpretacije: iza imena moćnog rimskog upravitelja možda se nalazio čitav sustav službenika i radnika čiji su zadaci bili ključni za provođenje njegovih odluka.

Malen i naizgled neugledan predmet zato bi mogao ponuditi vrijedan uvid u društvenu i administrativnu stvarnost Judeje u vrijeme ranoga Rimskog Carstva. Iako ne mijenja sam biblijski izvještaj o Isusovu raspeću, otvara novo pitanje o tome kako su se povijesni događaji provodili u praksi i tko je sve sudjelovao u njihovoj provedbi.