Notorni Tito je ovu ženu zbog jedne rečenice strpao na Goli otok: Pazite što je rekla

Mlada novinarka Politike, Jovanka Ženi Lebl, nije mogla ni zamisliti da će je bezazlena šala ispričana kolegama u redakciji koštati slobode. Beograđanka židovskog podrijetla, tada stara samo 22 godine, završila je u zloglasnom logoru Goli otok – i to zbog vica koji je aludirao na tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita.
U travnju 1949. godine, zbog jedne nespretne šale, krenuo je njen križni put kroz pet zatvora – Glavnjaču, Ramski rit, Zabelu, Grgur i Goli otok – gdje je provela ukupno dvije i pol godine, sve do listopada 1951.
Vic koji je uništio život
Sudbonosni trenutak zbio se kada je Ženi u redakciji prepričala vic koji je čula od kolege: „Jugoslavija je pobijedila na međunarodnom natjecanju u uzgoju cvijeća jer je uzgojila ljubičicu tešku 100 kilograma.“
Aluzija je bila jasna – šala se odnosila na poznatu pjesmu „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela“.
Nedugo nakon toga, dvojica agenata UDB-e došla su po nju, optuživši je da je govorila protiv Tita i, što je u očima režima bilo još gore, nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula šalu.
Pakao logora i pokušaj sloma
U pet zatvora kroz koje je prošla, od nje se tražilo samo jedno – da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Bila je prisiljena na samokritike, izolaciju i psihološki pritisak. Također je ispisana iz Udruženja novinara, čime joj je praktički onemogućeno da se ikada više bavi novinarstvom u tadašnjoj Jugoslaviji.
U to vrijeme, malo se znalo o Ženinim stradanjima, a još manje se pisalo o ženama na Golom otoku. Tek 2013. godine, beogradska Politika – list u kojem je i radila – objavio je jedan od rijetkih članaka o njenom životu i logoraškim iskustvima.
Život nakon Jugoslavije i knjiga istine
Nakon raspada Jugoslavije, Jovanka Ženi Lebl emigrirala je u Izrael, gdje je do kraja života, sve do smrti 2009. godine, živjela povučeno. Ondje je objavila autobiografsku knjigu „Ljubičica bela“, koja je postala bestseler. Knjiga nosi naziv upravo prema pjesmi koja je poslužila kao inspiracija za šalu koja joj je uništila život.
U njoj je detaljno opisala monstruozne uvjete u logoru, gdje su žene bile izložene ekstremnim oblicima fizičke i psihičke torture.
„Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekla djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji“, napisala je u knjizi.
Neispričane ženske sudbine Golog otoka
Jedan od najsnažnijih aspekata Ženine ispovijesti upravo je ukazivanje na nepoznatu dimenziju Golog otoka – onu žensku. Mnogima do tada nije bilo poznato da su u logoru bile zatvarane i žene, jednako mučene kao i muškarci, ali gotovo zaboravljene u kolektivnoj memoriji.
Jovanka Ženi Lebl ostavila je pisani trag o nepravdi koja ju je zadesila, o sustavu koji je kažnjavao misao i riječ, te o hrabrosti da progovori kada je to napokon postalo moguće. Njezina priča danas služi kao opomena, ali i kao glas svih onih koji su zbog jedne riječi – ili šale – platili previsoku cijenu.