Naša tijela se neprekidno prilagođavaju okolini, a tragovi tih prilagodbi zabilježeni su duboko u našoj fiziologiji. Kad kročimo u neprijateljske uvjete, poput zraka razrijeđenog kisika na velikim visinama, pokazuje se koliko smo zapravo prilagodljivi – ili barem neki od nas.

Na Tibetskoj visoravni, gdje je život gotovo 4 kilometra iznad razine mora svakodnevica, lokalne zajednice uspijevaju preživjeti, pa čak i napredovati, u uvjetima u kojima bi mnogi od nas kolabirali. Antropologinja Cynthia Beall s američkog Sveučilišta Case Western Reserve već desetljećima proučava te zajednice i njihove jedinstvene fiziološke osobine koje im pomažu nositi se s niskim razinama kisika – stanjem poznatim kao visinska hipoksija.

U najnovijem istraživanju, objavljenom krajem 2024., Beall i njezin tim fokusirali su se na žene koje cijeli život žive u nepalskom dijelu Himalaje, na visini od oko 3.500 metara. Analizirali su podatke o 417 žena u dobi između 46 i 86 godina, s posebnim naglaskom na broj djece koju su rodile te fiziološke karakteristike povezane s prijenosom kisika kroz tijelo.

Znanstvenike je zanimalo koje su kombinacije osobina najučinkovitije za preživljavanje i razmnožavanje u ovakvom ekstremnom okruženju. Ključni pokazatelj? Broj živorođene djece. U prosjeku, žene su rađale oko petoro djece, no raspon je bio od nula do četrnaest, prenosi Science Alert.

Nevjerojatna prilagodba

Mjereni su razni pokazatelji: razina hemoglobina u krvi, njegova zasićenost kisikom, protok krvi kroz pluća te struktura srca. Iako se moglo očekivati da će "najuspješnije" žene imati visoke razine hemoglobina, ispostavilo se da najbolji rezultati dolaze od – sredine. Ni previše, ni premalo – upravo prosječne vrijednosti, ali uz visoku zasićenost kisikom, pokazale su se kao dobitna kombinacija.

Zanimljivo je da su žene s većim brojem djece imale i širi lijevi srčani ventrikul, ključan za efikasno pumpanje kisikom bogate krvi. Njihova su tijela, dakle, razvila mehanizme koji omogućuju maksimalno iskorištavanje malih količina kisika bez stvaranja preguste krvi, što bi dodatno opterećivalo srce.

Uz fiziologiju, i kulturni elementi igraju ulogu – žene koje su ranije ulazile u brak i dulje bile izložene mogućnosti začeća imale su više djece. Ipak, čak i kada se to uzme u obzir, fizičke osobine ostaju presudne.

Otkriveno misteriozno biće zarobljeno u kamenu: 'Zapanjujuće kako je funkcioniralo'

Beall ovu pojavu naziva živim primjerom stalne prirodne selekcije. U ovakvom okruženju, evolucijski proces nije stvar prošlosti, već svakodnevice – tijela ovih žena i dalje se prilagođavaju zahtjevima okoliša, a one koje se najbolje nose s hipoksijom prenose te prednosti na sljedeće generacije. Kako kaže Beall: "Ovo nije samo priča o visinama, već o načinu na koji ljudska bića stalno evoluiraju. Što bolje razumijemo te procese, to više otkrivamo o vlastitoj prirodi."