Istraživanje o jačini sunčevih oluja koje pogađaju Zemlju pokazuje dramatične varijacije na malim udaljenostima, s mjesta udaljenih samo nekoliko desetaka milja koja doživljavaju vrlo različite magnetske poremećaje, pokazuje novo istraživanje.

To bi moglo značiti da su neki dijelovi ranjiviji na velike sunčeve oluje nego što se prethodno smatralo, izjavila je suautorica studije Eija Tanskanen, direktorica Geofizičke opservatorije Sodankylä (SGO) u Finskoj. Danas većina mreža za praćenje sunčevih oluja ima senzore koji su prosječno udaljeni oko 400 kilometara. No, Tanskanen i njezini kolege otkrili su da se jačina sunčevih oluja mijenja na mnogo manjim udaljenostima od oko 100 kilometara.

"Kada takva sunčeva oluja udari, premreža senzora koja je preslabo razmještena može dovesti do podcjenjivanja lokalnih magnetskih poremećaja", rekla je Tanskanen.

Vratili se u 1977. godinu

Sunčeve oluje događaju se kada jaki izboji nabijenih čestica sa Sunca udare u Zemljinu atmosferu. Atmosfera štiti površinu planeta od većine tih nabijenih čestica, iako su sateliti u niskoj orbiti oko Zemlje u opasnosti od električnih poremećaja i oštećenja. Kada su oluje dovoljno jake, mogu izazvati aurore na nižim geografskim širinama nego obično. U najgorem slučaju, sunčeve oluje mogu poremetiti elektroenergetske mreže.

Kako bi proučili sitne detalje tih utjecaja, istraživači iz SGO-a i Sveučilišta u Oulu u Finskoj vratili su se u 1977. godinu. U prosincu te godine, snažna sunčeva oluja pogodila je Zemlju i zabilježena je na 32 stanice u skandinavskom nizu magnetometara (SMA). Ovaj niz senzora magnetskog polja bio je gušći od današnjih mreža koje djeluju u nordijskim zemljama, ali nikada nije bio digitaliziran - pa su svi podaci bili pohranjeni na metrima filmskih traka, prenosi Live Science.

Što su otkrili

Za novo istraživanje, istraživači su fotografirali i digitalizirali ove zapise i otkrili da su varijacije od postaje do postaje bile izuzetne. U jakoj sunčevoj oluji, poput Carringtonova događaja 1859. koji je onesposobio telegrafsku komunikaciju, moglo bi doći do varijacija u magnetskom poremećaju od čak 150 nanotesla na otprilike 10 kilometara. (Nanotesla je mjera snažnih magnetskih polja.)

Drugim riječima, jedno područje može proći s vrlo malo magnetskih smetnji, dok bi mjesto nekoliko milja dalje moglo doživjeti nekoliko stotina puta veću jačinu. Ovo otkriće zagovara dodavanje više senzora mreži koja mjeri promjene u Zemljinu magnetskom polju, rekla je Tanskanen.

"Gusta mreža magnetometara pomogla bi nam razumjeti kompleksnu strukturu magnetskog polja tijekom sunčevih oluja", rekla je. "Mogli bismo pružiti lokalno upozorenje o kretanju sunčeve oluje i bolje zaštititi infrastrukturu osjetljivu na magnetske smetnje", zaključuje.