Tijekom Hladnog rata godinama su kružile glasine da je CIA provodila eksperimente kontrole uma s ciljem stvaranja hladnokrvnih ubojica. Danas jedan psihijatar tvrdi da te priče nisu plod mašte, nego dio stvarnih, sustavno vođenih programa.

Psihijatar Colin Ross, koji se specijalizirao za poremećaje povezane s traumom te desetljećima proučava disocijaciju i pamćenje, izjavio je u podcastu Alchemy American podcast da je analizirao više od 1.500 deklasificiranih dokumenata američke vlade. Prema njegovim riječima, oni ukazuju na pokušaje “razbijanja ljudskog uma” i kontrole ponašanja.

„Imate dokumentirane projekte poput MK-Ultra i drugih varijacija kontrole uma koji su se fokusirali na stvaranje podjela i višestrukih osobnosti, kurira, špijuna i takozvanih ‘mandžurijskih kandidata’ sposobnih za atentate na svjetske vođe“, rekao je Ross.

MK-Ultra i potraga za “superšpijunom”

Program MK-Ultra, koji je vodio kemičar Sidney Gottlieb, djelovao je od 1953. do 1973. godine kao strogo tajni projekt usmjeren na razvoj metoda kontrole ponašanja, ispitivanja i manipulacije umom.

Ross tvrdi da su istraživači koristili širok spektar metoda, uključujući hipnozu, implantate elektroda u mozgu, elektrošokove, droge poput LSD-a, senzornu deprivaciju i izolaciju. „Koristili su koga god su mogli dohvatiti… sve u pokušaju stvaranja superšpijuna“, izjavio je.

Koncept takozvanog “mandžurijskog kandidata” odnosi se na osobu programiranu da izvrši nasilni čin bez svjesnog sjećanja na njega, aktiviranu određenim naredbama ili okidačima.

Eksperimenti na tisućama ljudi i priznanja iz Kongresa

Ross svoje tvrdnje temelji na dokumentima do kojih je došao putem zahtjeva prema Zakonu o slobodi informacija tijekom 1990-ih, kao i na podacima iz kongresnih saslušanja iz sredine 1970-ih.

Tijekom istraga koje je vodio Church Committee otkriveno je da su američke institucije provodile opsežna kemijska testiranja na ljudima. Prema svjedočenjima na koja se Ross poziva, američka vojska testirala je oko 120 različitih droga u eksperimentima kontrole uma, dok je najmanje 1.500 osoba bilo izloženo LSD-u, a neke procjene spominju i do 4.000 ljudi.

Ta su otkrića dovela do javnog priznanja zloupotreba unutar obavještajnih službi i izazvala snažnu reakciju javnosti.

Prije MK-Ultre: tajni projekti Bluebird i Artichoke

Ross ističe da MK-Ultra nije bio prvi takav program. Već početkom 1950-ih CIA je provodila projekt Bluebird, kasnije preimenovan u Project Artichoke, koji je postavio temelje za kasnije eksperimente.

Najraniji dokumenti o Bluebirdu datiraju iz travnja 1950. godine, a uključivali su testiranja na ljudima, uključujući i operacije u Japanu u srpnju iste godine, gdje su metode ispitivane na osumnjičenim dvostrukim agentima.

Deklasificirani dokument iz 1954. godine opisuje mogućnost pretvaranja stranog dužnosnika u atentatora bez njegova znanja, uz napomenu da bi se takva tehnika mogla primijeniti i na američke dužnosnike „ako bude potrebno“.

Ross naglašava da je riječ o jednom od najjasnijih pisanih dokaza da su obavještajne agencije ozbiljno razmatrale stvaranje nesvjesnih ubojica. „U osnovi, pokušavali su sve kako bi vidjeli što funkcionira“, rekao je.

Kontroverzne poveznice: Lee Harvey Oswald i Charles Manson

Među najkontroverznijim dijelovima Rossovih analiza nalaze se tvrdnje povezane s ključnim događajima američke povijesti, osobito atentatom na predsjednika John F Kennedy.

Ross smatra da bi pozadina Lee Harvey Oswald mogla sadržavati elemente koji upućuju na mogući kontakt s obavještajnim strukturama. Posebno ističe činjenicu da je Oswald tijekom Hladnog rata prebjegao u Sovjetski Savez, ali mu je kasnije dopušten povratak u Sjedinjene Države, što smatra neobičnim.

„Dakle, marinac prebježi u Rusiju, a mi ga samo pustimo natrag, kao da se ništa nije dogodilo“, rekao je Ross, naglašavajući da taj detalj desetljećima potiče spekulacije.

Postoje i tvrdnje da je Oswald bio imitiran u inozemstvu prije atentata, na što je, prema Rossu, upozoravala i njegova majka. Ako bi to bilo točno, moglo bi ukazivati na ranije praćenje ili uključenost obavještajnih službi.

Sam Oswald je do kraja negirao krivnju, izjavljujući: „Nisam ubio nikoga“ i „Ja sam samo žrtveno janje.“

Ross se osvrnuo i na slučaj Charles Manson, vođe kulta odgovornog za brutalna ubojstva 1969. godine. Ističe da je Manson često posjećivao kliniku Haight-Ashbury u San Francisco, gdje su se liječili mladi koji su eksperimentirali s drogama.

Posebno je značajno, tvrdi Ross, što je u toj ustanovi radio psihijatar Louis Jolyon West, povezan s istraživanjima financiranim od strane CIA-e. West je kasnije postao jedna od najkontroverznijih figura u kontekstu eksperimenata iz razdoblja MK-Ultre.

Ross opisuje Mansonovu transformaciju iz sitnog kriminalca u karizmatičnog vođu kulta kao iznimno naglu: „Imate transformaciju od sitnog kriminalca do vođe kulta, gotovo preko noći.“

Uništeni dokazi i trajna misterija

Iako su mnogi programi, uključujući MK-Ultru, dokumentirani i razotkriveni tijekom 1970-ih, brojni detalji ostaju nepoznati. Velik dio dokumentacije uništen je upravo u tom razdoblju, što dodatno otežava rekonstrukciju punog opsega operacija.

Ross smatra da zbog toga povjesničari i istraživači danas raspolažu tek fragmentima jedne od najtajnovitijih operacija u povijesti američkih obavještajnih službi.

Unatoč dostupnim dokazima o postojanju programa, mnoge veze koje Ross sugerira, osobito one s poznatim povijesnim osobama, i dalje su predmet rasprava među povjesničarima i stručnjacima za obavještajne službe.