Godine 1971., psiholog sa Stanforda, Filip Zimbardo, dobio je značajnu novčanu potporu od američke mornarice i marinaca kako bi istražio interakciju i dinamiku između čuvara i zatvorenika u zatvorima. Taj eksperiment, danas poznat kao Stanfordski zatvorski eksperiment, kasnije je postao jedno od najkontroverznijih istraživanja u povijesti psihologije.

Eksperiment je započeo odabirom 24 mladića, svi bez kriminalne prošlosti i s dobrom reputacijom. Zimbardo je pretvorio podrum zgrade na Sveučilištu Stanford u improvizirani zatvor, gdje su sudionici nasumično odabrani da igraju uloge čuvara ili zatvorenika. Zauzvrat, dobivali su naknadu od 15 dolara dnevno. Čini se da je sve bilo zamišljeno kao jednostavna "igra uloga", no ubrzo se pretvorilo u pravu noćnu moru.

Bizaran eksperiment 'dokazao' da ljudi čuju razliku između tople i hladne vode: Evo i kako

Prvi znakovi nasilja

Eksperiment je započeo 13. kolovoza 1971. godine. Prvog dana, pripadnici prave policije preuzeli su zatvorenike iz njihovih domova, nakon čega su ih sproveli kroz proces uhićenja, uključujući uzimanje otisaka prstiju i fotografiranje. Od tog trenutka, sudionicima je dodijeljen broj umjesto imena kako bi se postigla potpuna dehumanizacija.

Iako prvi dan nije donio većih incidenata, već tijekom prve noći situacija se počela pogoršavati. Čuvari, koji su dobili palice i tamne sunčane naočale, odmah su počeli kažnjavati zatvorenike, vadeći im madrace i tjerajući ih da spavaju na hladnom betonu. Glasni zvukovi i smetnje tijekom noći dodatno su otežavali situaciju.

Pobuna i nasilje čuvara

Drugi dan donio je prve ozbiljne posljedice. Jedan zatvorenik doživio je živčani slom te je morao napustiti eksperiment. No, i prije nego što mu je to dopušteno, prošao je kroz ponižavajuće "saslušanje za uvjetnu slobodu", čime je Zimbardo namjerno dodatno pojačao osjećaj bespomoćnosti zatvorenika.

Revolt zatvorenika eskalirao je nakon tog događaja. Prestali su slijediti upute, a neki su se zatvorili u ćelije. Čuvari su brzo odgovorili nasiljem, gurajući zatvorenike u prenatrpane ćelije te ih kažnjavajući stalnim uskraćivanjem osnovnih prava, poput korištenja toaleta. Umjesto toga, bili su prisiljeni koristiti kante koje bi potom ostale u ćeliji cijelu noć.

Sadizam i psihološki slomovi

Trećeg dana eksperimenta, Zimbardo je primijetio zabrinjavajući obrazac ponašanja. Oko jedne trećine čuvara počelo je pokazivati izrazite sadističke sklonosti, izmišljajući nove metode kažnjavanja. Umjesto da ostanu objektivni promatrači, i sami su postali aktivni sudionici eksperimenta.

Do četvrtog dana, psihičko stanje zatvorenika postalo je alarmantno. Neki su pokazivali znakove suicidalnih misli, dok su drugi potpuno izgubili osjećaj za stvarnost, prihvaćajući svoju ulogu bespomoćnih zatvorenika.

Prekid eksperimenta

Eksperiment je konačno prekinut šesti dan, kada je Zimbardova djevojka, Kristina Maslač, diplomirana psihologinja, posjetila zatvor. Bila je šokirana onim što je vidjela i odmah je dovela u pitanje moralnost studije. Njen je šok poslužio kao prekretnica koja je probudila Zimbarda iz njegove "mračne fantazije". Nakon njezine reakcije, objavio je kraj eksperimenta, iako su čuvari, do tada potpuno prilagođeni svojoj ulozi, bili vidno razočarani.

Zimbardo je kasnije primijetio kako, unatoč činjenici da je više od 50 ljudi promatralo eksperiment, samo Maslač bila ta koja je postavila pitanje moralnosti studije. Njeno zgražanje poslužilo je kao poziv na buđenje za Zimbarda i razotkrilo tamnu stranu ljudske psihologije u kontekstu moći i dominacije.

Stanfordski zatvorski eksperiment ostavio je dubok trag na znanstvenoj i javnoj sceni, potičući brojne rasprave o etici u istraživanjima. Iako je trajao samo šest dana, eksperiment je otkrio koliko brzo i lako ljudi mogu podleći sadističkim nagonima kada im se dodijeli moć, te koliko se lako može izgubiti granica između uloge i stvarnosti.