O avionskoj nesreći od 26. siječnja 1972. godine, kada se avion jugoslavenskog prijevoznika JAT na letu iz Stockholma za Beograd raspao u zraku iznad tadašnje Čehoslovačke, desetljećima su kružile teorije zavjere. Dio javnosti bio je uvjeren da eksplozija koja je usmrtila 27 ljudi nije posljedica bombe, nego da je letjelicu greškom oborila raketa čehoslovačke protuzračne obrane. Drugi su tvrdili da avion nije bio na visini većoj od 10.000 metara, već da je letio svega nekoliko desetaka metara iznad tla.

Takve su tvrdnje duboko pogađale Vesnu Vulović, legendarnu 22-godišnju stjuardesu i jedinu preživjelu u tragediji iznad sela Srpska Kamenica, koja je jedina znala kroz što je prošla. Godinama kasnije, kada bi se otvarala slična tema u svjetskim medijima, javnost bi se uvijek vraćala na njezino nevjerojatno preživljavanje.

Tu je priču ponovno potakla vijest o nesreći zrakoplova Air India u Ahmedabadu, nakon polijetanja prema Londonu, kada je objavljeno da je poginulo 242 putnika. Ipak, nekoliko sati kasnije stigla je informacija da je jedna osoba preživjela, što je mnoge podsjetilo na slučaj iz 1972. godine — kao da je neka viša sila čuvala Vesnu Vulović.

Strani su je mediji nazivali “žena koja je prevarila smrt”. Pala je s neba, s visine od 10.160 metara, bez padobrana. Taj pothvat i danas djeluje gotovo nadrealno.

Eksplozija iznad snijegom prekrivene planine

Prema rezultatima istrage, u prtljažniku aviona tipa DC-9 eksplodirala je bomba, za koju se vjerovalo da ju je postavila ustaška emigracija. Avion se raspao u zraku, a eksplozija se dogodila u 16:01, 45 minuta nakon polijetanja iz Kopenhagena. Let je izvorno krenuo iz Stockholma, a planirana su bila zaustavljanja u Kopenhagenu i Zagrebu prije konačnog slijetanja u Beograd.

Nesreća je pogodila teritorij na granici tadašnje Istočne Njemačke i Čehoslovačke, iznad sela Srpska Kamenica. Samo ime mjesta nosi simboliku: osnovali su ga u 11. stoljeću Lužički Srbi, a stoljećima kasnije postalo je pozornica jedne od najčudesnijih priča u povijesti zrakoplovstva.

Jugoslavija se te godine prvi put suočila s velikom avionskom tragedijom u kojoj su stradali njezini državljani. Teorije zavjere nikada nisu posve utihnule, što je ovu nesreću trajno upisalo u misterije jugoslavenske avijacije.

Sudbina, niz okolnosti i čovjek koji je čuo njezin krik

Vesna je bila dio sekundarne posade leta 367, a na taj se let ukrcala posve slučajno. Zamijenila je kolegicu istog imena u posljednjem trenutku. Bila je radosna jer joj je to bio prvi put da putuje u Dansku. Nakon dolaska u Kopenhagen 25. siječnja, imala je slobodan dan, ali umjesto razgledavanja grada završila je u kupovini s kolegama.

“Svako je želio nešto kupiti za svoju obitelj, pa sam morala ići u kupovinu s njima. Činilo se kao da znaju da će umrijeti. Nisu o tome govorili, ali sam vidjela. Osjećala sam. A kapetan nije želio izlaziti. Tijekom doručka, kopilot je govorio o svom sinu i kćeri, kao da nitko drugi nema djecu”, govorila je kasnije.

U Kopenhagenu je, kako je svjedočila, vidjela muškarca koji je izgledao “vidno uznemireno”. I ostali članovi posade uočili su ga, kao i upravnik stanice. “Vjerujem da je upravo on unio bombu u prtljag — da je prijavio torbu u Stockholmu, a potom napustio let u Kopenhagenu i nikada se nije vratio”, ispričala je.

Preživjela je jer je ostala zarobljena u repu aviona, zajedno s kolicima za posluživanje hrane, koji su je pritisnuli i zadržali u trupu. Taj je dio aviona pao na snijegom prekrivenu padinu, kroz gustu šumu, što je ublažilo udar.

Još je jedna okolnost pomogla: Vesna je imala nizak krvni tlak. Zbog toga se, kako je zaključila istraga, vrlo brzo onesvijestila nakon eksplozije i naglog pada tlaka u kabini, čime je izbjegla srčani udar.

Strani mediji opisivali su kako su dijelovi tijela žrtava padali na krovove kuća, dok je Vesnino preživljavanje postalo nevjerojatna anegdota sudbine. Jedina preživjela pronađena je zahvaljujući šumaru Brunu Honkeu, koji je čuo njezin krik dok je prolazio šumom. Ugledao je tirkiznu uniformu prekrivenu krvlju i odmah znao da treba pomoć. Honke je bio bivši vojni liječnik iz Drugog svjetskog rata, što joj je dodatno spasilo život.

Borba u bolnici, povratak u Beograd i život pod nadzorom

Vesna je imala obje noge slomljene, tri polomljena kralješka — jedan potpuno smrskan — frakturu zdjelice, slomljena rebra i amneziju. Roditelji su kasnije rekli da nije znala što se dogodilo punih 14 dana. Kada joj je liječnik pokazao naslovnice novina, onesvijestila se i morali su joj dati sedative.

U Centralnoj vojnoj bolnici u Pragu liječena je do 12. ožujka, kada je prebačena u Beograd. Na povratku joj je ponuđena hipnotička injekcija kako bi prespavala let, ali je odbila, rekavši da se “ne boji letenja jer se nesreće ne sjeća”. U bolničkoj sobi bila je pod stalnom policijskom stražom jer je postojala bojazan da bi počinitelji bombe mogli pokušati ukloniti jedinog svjedoka. Pristup su imali samo liječnici i njezini roditelji.

Prošla je nekoliko operacija i ponovno prohodala deset mjeseci nakon pada, premda je do kraja života šepala, s trajno oštećenom kralježnicom.

“Nitko nije očekivao da ću ovako dugo preživjeti”, rekla je 2008. godine, dodajući da oporavak zahvaljuje “srpskoj tvrdoglavosti” i navikama iz djetinjstva: čokoladi, špinatu i ribljem ulju.

Svjetska slava, rekord i Beograd kao dom

Vesna Vulović postala je globalna senzacija, upisana u Guinnessovu knjigu rekorda kao osoba koja je preživjela pad s najveće visine bez padobrana. Priznanje joj je u Londonu uručio Paul McCartney iz Beatlesa, što je za nju imalo posebno značenje jer je u mladosti obožavala ovaj bend.

U Jugoslaviji je uživala status narodnog heroja. Dobila je odlikovanje od Josipa Broza Tita, glazbenici su joj posvećivali pjesme, a postala je i počasni stanovnik Srpske Kamenice. Unuka Brune Honkea, rođena šest tjedana nakon nesreće, dobila je ime Vesna u njezinu čast.

Željela se vratiti letenju već u rujnu iste godine. Međutim, avio-kompanija smatrala je da bi njezina prisutnost izazivala preveliku pozornost, pa su joj ponudili posao u pregovorima za teretne ugovore. Ipak, nastavila je letjeti, a putnici su je često željeli imati uz sebe vjerujući da donosi sreću.

“Kada god se prisjetim nesreće, doživim snažan osjećaj krivice zato što sam je preživjela, i to me dovodi do plača. Tada pomislim da možda uopće nije ni trebalo da preživim”, rekla je godinama kasnije za Independent.

Odbila je psihoterapiju i oslabila se na vjeru, tvrdeći: “Ako preživite ono što sam ja prošla, možete izdržati sve.”

U braku s inženjerom Nikolom Brekom provela je razdoblje od 1977. do kraja osamdesetih, a početkom devedesetih izgubila posao u JAT-u zbog političkih stavova. Otvoreno je kritizirala Slobodana Miloševića i sudjelovala u prosvjedima.

Teški dani, oskudna mirovina i tiha smrt

S mirovinom od samo 300 eura teško je spajala kraj s krajem. Govorila je: “Ne znam što da kažem kada ljudi kažu da sam imala sreće. Život je danas težak.” Smatrala je da su joj roditelji prerano umrli upravo zbog tragedije koja je obilježila cijelu obitelj. Spominjalo se i da je stan u centru Beograda zamijenila malom garsonjerom zbog financijskih problema.

“Mnogo je lakše umrijeti. Mnogo mi je teže bilo da preživim nego onima koji su umrli. Politika u ovoj zemlji me zamara. Moje srce ne može više da podnese. Dosta mi je”, izjavila je jednom za dansku televiziju.

Poslije je rijetko pristajala na intervjue, odbivši i Oprah Winfrey i BBC, umorna od iznova ispričane priče. Zbog zdravstvenih razloga nije prisustvovala ni 40. godišnjici komemoracije u Srpskoj Kamenici 2012. godine.

Krajem 2016. prijatelji su se zabrinuli kada se prestala javljati na telefon. Bravari su 23. prosinca nasilno otvorili stan i pronašli je bez znakova života. Sahranjena je 27. prosinca na Novom groblju u Beogradu.

Nasljeđe legendarne stjuardese

Otišla je u 66. godini, sama i gotovo zaboravljena, iako je preživjela ono što je izgledalo apsolutno nemoguće. Više od pola stoljeća nakon pada nesretnog DC-9, njezino ime i dalje stoji u Guinnessovoj knjizi rekorda, a svjetski se mediji i dalje pitaju kako je sudbina izabrala baš nju da “prevari smrt”.