U tirkiznim vodama uz japanski otok Yonaguni nalazi se geološka formacija koja desetljećima izaziva znatiželju javnosti i podjele među stručnjacima. Ovaj fenomen, poznat kao Yonaguni Monument, svoj vrh skriva tek šest metara ispod razine mora, a proteže se do dubine od približno 24 metra. Već na prvi pogled djeluje kao golemi kompleks stepenastih terasa i pravilnih ploha, što ga je učinilo usporedivim s ostacima drevne potopljene citadele.

Većina geologa međutim ne dijeli takvo mišljenje. Prema njihovim tumačenjima riječ je o prirodnoj pojavi oblikovanoj u pješčenjaku i laporu, uz djelovanje tektonskih sila i erozije kroz vrlo duga razdoblja. Očigledna pravilnost oblika te uredno raspoređene razine i bridovi potaknuli su usporedbe s piramidama i ziguratom, ali i otvorili prostor za teorije o davno nestalim civilizacijama.

Otkrivanje formacije i početak rasprava

Formaciju je 1987. otkrio instruktor ronjenja Kihachiro Aratake, nakon čega je ubrzo privukla interes geološke struke. Posebno je odudarala od standardnih geoloških obrazaca poznatih znanosti, ponajprije zbog veličine i stupnja uređenosti. Ogromne kamene ploče djeluju kao monumentalne stepenaste terase, s rubovima koji se čine gotovo tvornički ravnim i oštrim, što je rijetkost u prirodi kada je riječ o takvim razmjerima.

Zbog upečatljivog dojma formacije, geolog Masaaki Kimura sa Sveučilišta Ryukyus proveo je više godina prikupljajući argumente da je struktura barem djelomično oblikovana ljudskom rukom prije nego što je, prema njegovoj tezi, potopljena uslijed porasta razine mora prije približno 10.000 godina. Takvo stajalište ostalo je vrlo kontroverzno unutar struke i nije naišlo na široku potporu među geolozima.

Prirodni procesi koji stvaraju zapanjujuće oblike

Iako je relativno malo recenziranih znanstvenih radova posvećeno samoj formaciji Yonaguni, širi geološki dokazi upućuju na to da se iznenađujuće pravilni geometrijski oblici mogu razviti isključivo prirodnim putem. Geološka povijest planeta prepuna je primjera geometrijski dojmljivih stijena: heksagonalni stupovi Irske poznati kao Giant's Causeway, Fingalova spilja u Škotskoj, savršeno posložena kamena popločenja Tasmanije, dramatično raspolovljena stijena Al Naslaa u Saudijskoj Arabiji ili ravna litica Preikestolen u Norveškoj predstavljaju samo neke od njih.

U kontekstu Yonagunija nekoliko je procesa posebno relevantno. Sedimentne stijene poput pješčenjaka i lapora imaju prirodne slojeve, takozvane plohovine ili “bedding planes”, koji nastaju između epoha taloženja i predstavljaju pravocrtne slabosti stijenske mase. Geološke formacije istodobno razvijaju i paralelne sustave pukotina ili “joint sets” koji se otvaraju pod stresom, primjerice tijekom potresa, te razdvajaju stijenu u uredne blokove.

Geolog Robert Schoch sa Sveučilišta Boston, koji je na lokalitetu ronio 1997., upozorio je da se Yonaguni nalazi u seizmički aktivnoj zoni te da “potresi u takvim područjima uobičajeno lome stijene na vrlo pravilne načine”. Budući da se formacija nalazi na rasjedu, brojni potresi mogli bi objasniti urednost pukotina, ali i stepenastu strukturu. Kada se tlo trese, stijene pucaju i odvajaju se duž prirodnih točaka slabosti, tvoreći oblik nalik monumentalnim platformama.

Igra valova i struja također je presudna. Konstantno kretanje mora polira površine, odmiče blokove i produbljuje pukotine, što rezultira strogo definiranim ravninama. Schoch je pritom zapazio da i iznad površine otoka postoje geometrijski srodne stijenske morfologije, iako su izložene atmosferilijama tisućljećima te zbog toga izgledaju grublje i nepravilnije. Pokoji posjetitelji formaciju stoga doživljavaju kao ruševinu, no geolozi naglašavaju razliku između dojma i znanstvenog objašnjenja.

Autor John Anthony West, koji je istraživao lokalitet zajedno sa Schochom, zapisao je da iako “nagib, iscjepkan na raščlanjene i nepravilne plohe, nije izgledao kao podvodna formacija koju smo razgledavali, bilo je jasno da je riječ o istoj geomorfologiji – samo što je nagib, izložen isključivo vjetru i kiši, tijekom tisućljeća dobio znatno grublji izgled”.

Nedostatak arheoloških dokaza i trenutno stanje rasprave

Podvodna geologija izrazito je složena i skupa za detaljno istraživanje, a budući da se sva promatrana obilježja Yonagunija mogu objasniti prirodnim procesima, obuhvatnija istraživanja zasad nisu provedena. Na godišnjoj proljetnoj akademskoj konferenciji Japanskog udruženja geografa 2024. geološki tim na čelu s Hironobuom Sugom s Sveučilišta Kyushu zaključio je kako “iako se formacije nekoć smatralo umjetnima, nisu otkriveni arheološki ostaci ni tragovi ljudske aktivnosti”.

Tim je podvodnim promatranjima uočio i aktualne procese erozije, uključujući odvajanje stijene, abraziju, nastajanje šljunka i razvoj erozijskih oblika poput podmorskih udubljenja različitih veličina. Prema njihovim zaključcima “formacije nalik ruševinama nastaju kontinuiranim trošenjem i erozijom pješčenjaka na morskom dnu”.

Fascinacija koja ne jenjava

I bez arheološke potvrde, hipoteza o davnoj civilizaciji nije jedina koja izaziva zanimanje. Šira javnost i dio stručnjaka i dalje se dive činjenici da Zemlja, bez ikakvog ljudskog zahvata, može stvarati strukture koje izgledaju kao arhitektonska remek-djela. Očito je da geološki procesi, vrijeme i potresi mogu oblikovati prizore koji nalikuju izgubljenim gradovima, a to samo po sebi ostaje dovoljno fascinantno.