U jednom od posljednjih pisama upućenih svojoj majci Georgini Đuki, Nikola Tesla, jedan od najpoznatijih izumitelja u povijesti, otkrio je svoje najdublje emocije i borbe. Ovo pismo nije samo izraz tuge zbog njezina zdravlja i nemogućnosti da bude uz nju u teškim trenucima, već i intimna refleksija o njegovu životu i znanstvenim postignućima.

Tesla je prije 100 godina detaljno opisao uređaj bez kojeg danas ne možemo: Tada još nije postojao

Tuga i čežnja za domom

Tesla, koji je veći dio svog života proveo daleko od obitelji, iskazao je duboku želju da bude uz majku u njezinim posljednjim trenucima. Pisao je o svojoj nemoći da joj pruži čak i čašu vode, simboličan čin koji je vidio kao izraz ljubavi i brige.

Međutim, njegove obveze prema američkoj vladi spriječile su ga da se odmah vrati u Jugoslaviju. "Morao sam izvršiti neodložne obaveze," napisao je, izražavajući žaljenje što nije mogao biti uz majku u njezinim posljednjim danima.

Osjećaj praznine unatoč uspjehu

Tesla se u pismu prisjetio trenutka kada je uspješno demonstrirao svoj eksperiment bežičnog prijenosa električne energije u Kongresnoj dvorani. Umjesto očekivanog osjećaja trijumfa, obuzela ga je praznina. Shvatio je da su mu znanstveni uspjesi, iako veličanstveni, oduzeli priliku da živi ispunjeniji osobni život.

Kada je primio vijest o majčinoj smrti, Tesla je osjetio duboko kajanje. Njegova ravnodušnost prema materijalnim gubicima, poput uništenja laboratorija, odražavala je težinu emocionalnog gubitka. "Uzalud moje godine provedene u nauci," zapisao je, izražavajući razočaranje i osjećaj da mu životni napori nisu donijeli istinsku sreću.

Prisjećanje na prošlost i osjećaj gubitka

Tesla je u pismu evocirao sjećanja iz djetinjstva, uključujući susrete s Turcima, čije su pjesme podsjećale na tugaljive melodije iz njegova kraja. "Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim tim stvarima koje, tek sad, spoznajem," priznao je, osjetivši žaljenje što nije više cijenio te trenutke dok su se događali.

Dirljiv oproštaj i molitva za iskupljenje

Pismo završava molbom upućenom majci: "Moli, tamo, za mene, majko, ako možeš, tom maurskom tužaljkom za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina..." Ove riječi, ispunjene tugom i vjerom u višu silu, otkrivaju Teslin osjećaj promašenosti i traženje utjehe u majčinskoj ljubavi i molitvi.

Pismo koje je Tesla planirao položiti na majčin grob postalo je svjedočanstvo duboko ljudske strane ovog genijalnog znanstvenika. Otkriva ranjivost i težinu njegova unutarnjeg života, koji je često bio u sjeni velikih izuma. Teslina poruka podsjeća nas da čak i najveći umovi nisu imuni na osjećaje gubitka i čežnje za dubljim smislom života.