Velika ženka morskog psa vrste mako posljednjih je mjeseci privukla veliku pozornost znanstvenika i javnosti nakon što je uočena uz obalu američke savezne države New York. Zbog svoje neuobičajene veličine stručnjaci su joj dali nadimak "Sharkzilla", a njezina pojava bila je povod i za neobičnu teoriju prema kojoj bi mogla biti posljedica curenja nuklearnog otpada.

Iako je ta pretpostavka izazvala brojne rasprave, kasnija analiza pokazala je da nema dokaza koji bi poduprli takvu tvrdnju.

Tragovi njezinih napada pronađeni su na više morskih životinja

Ženka maka duga je gotovo 12 stopa, odnosno približno 3,7 metara, a primijećena je u vodama uz njujoršku obalu.

Iza sebe je ostavila impresivne tragove lova. Prema navodima iz emisije, zabilježen je ugriz širok oko 61 centimetar na grbavom kitu, rana od približno 56 centimetara na tuljanu te teško oštećenje tune teške oko 180 kilograma.

Upravo su takvi tragovi naveli istraživače da posumnjaju kako se u tom području ponovno pojavljuju iznimno veliki morski psi kakvi su nekoć bili česti.

U središtu posebne emisije tijekom Shark Weeka

Neobična morska psina bila je glavna tema emisije "Sharkzilla Takes New York", prikazane u sklopu programa Shark Week na Discovery Channelu.

Cijela emisija pratila je pokušaje stručnjaka da pronađu golemu ženku, označe je uređajem za praćenje i uzmu uzorke tkiva kako bi provjerili postoji li bilo kakav trag radioaktivnosti.

Lokalni stručnjak za morske pse Craig O'Connell smatra da brojni dokazi upućuju na povratak velikih grabežljivaca u vode uz obalu Montauka.

"Nekada je ovo bilo mjesto na koje ste dolazili loviti divovske morske pse. Upravo uz obalu Montauka zabilježeni su brojni rekordi", rekao je O'Connell.

Dodao je kako su takvi golemi morski psi u prošlosti gotovo potpuno nestali zbog intenzivnog izlova.

"Svi ti golemi morski psi praktički su izlovljeni. Nestali su. Ali svi dokazi koje sada vidimo govore mi da bi se mogli vraćati. Znam da su ti veliki morski psi ondje i pronaći ćemo ih", izjavio je.

Iznesena je i kontroverzna teorija o nuklearnom otpadu

Osim praćenja morskog psa, istraživački tim želio je analizirati uzorke tkiva kako bi provjerio postoji li povezanost između veličine životinje i mogućeg utjecaja radioaktivnosti.

O'Connell je pritom iznio hipotezu koja je izazvala veliku pozornost, ali je odmah naglasio da nije dokazana te da je vrlo kontroverzna.

Prema njegovim riječima, moguće je da bi desetljećima stari spremnici nuklearnog otpada, odloženi u podvodnom kanjonu Hudson uz istočnu obalu SAD-a, mogli imati određeni utjecaj na životinje koje ondje žive.

"Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u kanjon Hudson odloženo je 15.000 bačvi nuklearnog otpada", rekao je O'Connell.

Dodao je: "Deset godina poslije otišli su provjeriti stanje tih bačvi i sve su propuštale."

Naglasio je da nije riječ o dokazanoj činjenici, već o mogućoj pretpostavci.

"Radioaktivna curenja mogla bi utjecati na divlje životinje, čak i na vršne predatore. Ako su životinje izložene nuklearnom otpadu, to bi moglo izazvati genetske mutacije i neuobičajen rast. Ako je ovaj predator genetski izmijenjen, mogao bi biti brži, snažniji i smrtonosniji od bilo kojeg drugog grabežljivca na Zemlji. Zato smo ga nazvali Sharkzilla", rekao je.

Analize su pokazale da nije radioaktivna

Nakon dugotrajne i zahtjevne potrage istraživači su naposljetku uspjeli pronaći golemu ženku, označiti je te prikupiti uzorke za laboratorijsku analizu.

Rezultati ispitivanja pokazali su da nema nikakvih dokaza koji bi upućivali na radioaktivnost ili genetske mutacije povezane s nuklearnim otpadom.

Stručnjaci su zaključili da je riječ o skotnoj ženki morskog psa maka koja se jednostavno odlikuje iznimno razvijenim lovačkim sposobnostima, velikom brzinom i učinkovitosti u lovu.

Otkriveno važno područje za razmnožavanje

Tijekom podvodnog istraživanja tim je došao do još jednog važnog otkrića.

Utvrdili su da se na tom području nalazi jedno od mjesta na kojem se razmnožavaju morski psi mako. Pretpostavlja se da ženke odlaze u velike lovove kako bi osigurale dovoljno hrane za svoje mlade.

Vrsta mako može narasti na više od 13 stopa, odnosno gotovo četiri metra duljine, a težina odraslih jedinki može premašiti 1.250 funti, odnosno oko 567 kilograma.

Opasni izgled, ali vrlo rijetki susreti s ljudima

Iako izgledaju zastrašujuće i ubrajaju se među najbrže morske pse na svijetu, makoi vrlo rijetko dolaze u kontakt s ljudima jer većinu života provode daleko od obale, na otvorenom moru.

Prema podacima navedenima u izvornom tekstu, između 1980. i 2024. godine zabilježeno je svega deset napada morskih pasa vrste mako na ljude, od kojih su tri završila smrtnim ishodom.

Unatoč impresivnoj veličini i iznimnim lovačkim sposobnostima, ova je vrsta danas ugrožena. Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) klasificira morskog psa maka kao ugroženu vrstu.