No, je li strah jedan oblik zaštite koji se razvio tijekom evolucije zbog nagona za preživljavanjem ili je povezan s puno dubljim emotivnim stanjima? Strah može biti veoma koristan, ali također i razarajući osjećam koji nas u potpunosti može obuzeti. 

U prošlosti je strah zaista služio kao evolucijska prilagodba nagonu za preživljavanje, odnosno strah je pomagao našim precima ocijeniti kada trebaju pobjeći zbog ugroženosti života, a kada je u redu da ostanu. Današnji svijet ipak je drugačiji, a strah je kao osjećaj postao pokazatelj emotivnog stanja uma pojedinaca. Ipak, strah i dalje potječe od najprimitivnijeg dijela našeg mozga. 

Strah u današnjim ljudima rezultat je njihovog općenitog stanja, okolnosti odrastanja te situacija koje su proživjeli u životu. Također, pojedini strahovi se na djecu mogu prenijeti čak i tijekom najranijeg djetinjstva, a najčešće dolaze od roditelja koji su previše zabrinuti ili u velikom strahu za sigurnost svoje djece. Razumno je, naravno, osjetiti strah u situacijama koje procijenimo kao opasne, ali ne smijemo dopustiti da nas strah istraumatizira i na nama ostavi dugoročne posljedice. 

Primitivni dio mozga, amigdala, je mjesto gdje se općenito strah nastaje i uzrokuje reakcije na događaje i okolnosti. Milijunima godina priroda je u amigdalu pohranjivala sjećanja na štetne i traumatične događaje. Kada amigdala prepozna otiske događaja koje doživljava kao prijetnje reagira tako što u nama izaziva strah. To je uvjetovani odgovor nad kojim možemo imati kontrolu ako postoji volja za kontroliranjem situacije. Postoji mnogo različitih strahova koji se mogu akumulirati, razviti i ponekad prenijeti na druge tijekom života osobe. Oni postaju konstrukti u dubinama uma. Svakako, postoji opcija u kojoj niti jedan od tih strahova ne mora postati stvarnost ako imamo dovoljno snažnu volju za nošenje s tim konstruktima naših umova. 

Najbolji način za nošenje sa strahovima je racionalno promišljanje o njima, odnosno analiza osjećaja i utvrđivanje zašto nam se pojedini strah uopće javlja te također utvrđivanje koji tip straha osjećamo. Naime, možemo osjećati strah od toga da će nas netko napustiti, ali i strah da je naš život ugrožen. Neovisno o tome o kojem se tipu straha radi, potrebno je racionalno utvrditi što zapravo možemo poduzeti u takvim situacijama. Kada se nosimo sa stvarnim izazovima, a ne samo s osjećajem straha puno je lakše prepoznati problem i riješiti ga. 

Sasvim je normalno osjećati strah, ali važno je konstantno raditi na prepoznavanju i analizi svojih osjećaja i načina na koji se nosimo s njima.