Najgora nuklearna nesreća u povijesti svijeta razorila je grad i ljudska tijela na način koji se dotad smatrao nezamislivim. Među onima koji su se s posljedicama suočili izravno bio je i Oleksij Breus, tadašnji zaposlenik nuklearne elektrane Černobil, koji je svega nekoliko sati nakon katastrofalne eksplozije dobrovoljno ušao u kontrolnu sobu reaktora broj četiri.

Katastrofa iz 1986. godine desetljećima je ostavila duboke posljedice na ukrajinsku zajednicu, no nuklearno zračenje otrovalo je i samog Breusa već tijekom jedne jedine smjene. Danas 67-godišnjak, Breus je u elektrani počeo raditi 1982. godine, a kobne noći bio je posljednji čovjek u kontrolnoj sobi kada je reaktor broj četiri otkazao tijekom sigurnosnog testa.

“Serija nije pretjerala”

U razgovoru za BBC Breus je rekao da nagrađivana serija „Černobil“ nipošto nije pretjerala kada je prikazala brze, duboke i vidljive učinke eksplozije na ljudsko tijelo. Slične je riječi izgovorio i za Sky News, opisujući svoj dolazak na posao tog jutra 1986. godine.

„Izgledalo je kao da će to biti masovna grobnica“, rekao je Breus. „Bio sam siguran da je cijela noćna smjena ondje poginula. U trenutku eksplozije bio sam u Pripjatu, u svom stanu. Čvrsto sam spavao, nisam ništa čuo niti vidio. Ujutro sam trebao na posao i tako sam i učinio. Nisam znao ništa o nesreći, samo sam sjeo u autobus i otišao na posao.“

Dodao je kako je tek pri dolasku shvatio razmjere katastrofe. „Kako sam se približavao elektrani, iz autobusa sam vidio da je blok uništen. Uvijek kažem da mi se kosa digla na glavi kada sam to vidio.“

Rad usred kaosa i neznanja

Breus priznaje da tada nije razumio zašto su on i drugi radnici uopće dovedeni na mjesto nesreće. „Nisam shvaćao zašto su mene i druge radnike doveli ondje. No ispostavilo se da je još uvijek bilo mnogo posla koji je trebalo obaviti“, rekao je.

U neposrednom razdoblju nakon eksplozije razgovarao je s Oleksandrom Akimovom, voditeljem smjene, i operaterom Leonidom Toptunovom. „Ne bih rekao da su izgledali dobro, blago rečeno. Bilo je jasno da im je loše. Bili su jako blijedi. Toptunov je doslovno pobijelio“, prisjetio se Breus. Obojica su umrla nekoliko tjedana kasnije od akutnog radijacijskog sindroma.

Breus je dodao da je vidio i druge kolege koji su radili te noći. „Koža im je bila jarko crvena. Kasnije su umrli u bolnici u Moskvi.“ Prema njegovim riječima, „o izloženosti zračenju, crvenoj koži, radijacijskim opeklinama i opeklinama od pare mnogo se govorilo, ali nikada to nije bilo prikazano ovako“.

Tijelo kao dokaz zračenja

Ni sam Breus nije prošao bez posljedica. Do kraja smjene izgledao je, kako kaže, kao da je bio na intenzivnom sunčanju. „Kada sam završio smjenu, koža mi je bila smeđa, kao da sam imao pravi ten po cijelom tijelu. Dijelovi tijela koji nisu bili prekriveni odjećom, poput ruku, lica i vrata, bili su crveni“, rekao je.

Prema podacima sovjetskih vlasti, u tjednima nakon eksplozije 29 radnika elektrane i vatrogasaca umrlo je od akutnog radijacijskog sindroma, dok su još dvije osobe preminule od ozljeda zadobivenih u nesreći.

Osuđeni rukovoditelji i strah u kontrolnoj sobi

Opisujući događaje toga dana, Breus je rekao da su pokušaji sanacije katastrofe od samog početka izgledali osuđeni na neuspjeh. Direktor elektrane Viktor Brjuhanov, glavni inženjer Nikolaj Fomin i zamjenik glavnog inženjera Anatolij Djatlov osuđeni su na deset godina u radnom logoru zbog svoje uloge u nesreći.

Govoreći o Djatlovu, Breus je rekao: „Operateri su ga se bojali. Kada bi bio prisutan u bloku, stvarao je napetost za sve. No bez obzira na to koliko je bio strog, bio je profesionalac na visokoj razini.“

Vatrogasci i heroji ispod reaktora

Među prvim vatrogascima poslanima da gase požar bio je i Vasilij Ignatenko, koji je, dolazeći iz obližnjeg Pripjata, bio potpuno nesvjestan opasnosti od zračenja. Ignatenko je preminuo od akutnog radijacijskog sindroma 13. svibnja 1986. godine.

Jedan od najstrašnijih trenutaka uslijedio je kada su trojica radnika morala zaroniti ispod tunela kako bi otvorila ventil za odvod i spriječila da se curenje proširi do vode, što bi moglo izazvati još razorniju eksploziju. Oleksij Ananenko, tada glavni inženjer jednog od reaktorskih odjela, opisao je svoju odluku da se spusti pod reaktor.

„To je bio naš posao. Da to nisam učinio, jednostavno bi me otpustili. Kako bih onda pronašao drugi posao?“ rekao je.

Nakon toga su rudari korišteni za kopanje ispod reaktora kako bi se stvorio prostor za izmjenjivač topline koji bi spriječio da jezgra reaktora zagadi podzemne vode i pokrene nepovratni lanac smrti.

Građani koji nisu znali da gledaju smrt

Tragično je što su se neki stanovnici Pripjata približili mjestu nesreće iz znatiželje i zbog toga oboljeli. Ananenko je ispričao: „U bolnici sam se liječio s čovjekom koji je ujutro 26. travnja biciklom otišao na onaj most gledati što se događa. Dobio je blaži oblik akutnog radijacijskog sindroma, rekao je liječnik.“

Dodao je i primjer prijatelja koji je iste noći imao dogovor s djevojkom blizu mosta u Pripjatu. „Nakon toga je imao zdravstvenih problema“, rekao je.

Kraj tajnosti Sovjetskog Saveza

Breus smatra da je Černobil natjerao sovjetsku vlast na djelovanje i označio kraj sustava tajnovitosti. „Primjerice, ta beskorisna tajnost, koja je bila jedan od razloga černobilske katastrofe. Kada su operateri pritisnuli crvenu tipku, reaktor se nije zaustavio, nego je eksplodirao“, rekao je.

Njegovo svjedočanstvo ostaje jedno od najsnažnijih osobnih zapisa o katastrofi koja je zauvijek promijenila povijest nuklearne energije, ali i odnos društva prema istini, odgovornosti i cijeni ljudskog života.