Morski toplinski val koji je 2003. zahvatio vode oko Grenlanda nastavlja razarati ravnotežu ekosustava Sjevernog Atlantika čak dva desetljeća kasnije. Prema novim analizama, od tog događaja naglo je porasla učestalost morskih toplinskih valova te se takav trend zadržao sve do danas.

To potvrđuje opsežan pregled više od 100 znanstvenih studija koji su proveli morski biolozi iz Njemačke i Norveške. Njihovi rezultati otkrivaju kako su morski toplinski valovi (engl. Marine Heat Waves – MHWs) u i nakon 2003. uzrokovali “raširene i iznenadne ekološke promjene” u svim trofičkim razinama oceanskog sustava – od mikroorganizama do komercijalno važnih ribljih vrsta i velikih morskih sisavaca.

“Događaji iz 2003., koji su uslijedili nakon prethodne tople 2002. godine, označili su početak produljene faze zagrijavanja diljem brojnih lokacija u Sjevernom Atlantiku kakva ranije nije bila zabilježena”, piše morski ekolog Karl Michael Werner iz Thünen Instituta za morsko ribarstvo u Njemačkoj sa suradnicima. “Iako se 2003. ističe kao maksimum kada je zabilježen najveći broj toplinskih valova, nekoliko narednih godina pokazalo je slično visoke vrijednosti.”

Toplinski val prodro sve do dubine od 700 metara

Morski toplinski val 2003. zahvatio je Sjeverni Atlantik u trenutku kada je oslabila subpolarna vrtnja, što je omogućilo prodor velikih količina toplije, suptropske vode u Norveško more putem Atlantskog priljeva. Istodobno su arktičke vode, koje uobičajeno rashlađuju taj dio oceana, bile neuobičajeno slabe.

Posljedica je bila nagli pad količine morskog leda te značajan porast površinske temperature mora u cijeloj regiji. U Norveškom moru povećane temperature zabilježene su sve do dubine od 700 metara (oko 2300 stopa).

Toplije vode mijenjaju mreže hranjenja

Kako je uobičajeno u zagrijanim morskim sustavima, vrste prilagođene hladnijim, ledenim okolišima povukle su se, a one koje preferiraju toplije uvjete proširile su se u novootvorene ekološke niše.

“Svaka analizirana regija pokazala je reorganizaciju od vrsta prilagođenih hladnim, ledenim okolišima prema vrstama kojima više odgovaraju toplije vode, a posljedice su izmijenile socioekološku dinamiku”, navode autori.

Naglo smanjenje morskog leda omogućilo je ulazak velikih kitova usaša u ta područja 2015. godine. Također, orke – koje ondje nisu bile viđane više od 50 godina – sve se češće pojavljuju nakon 2003.

Suprotno tome, istraživači su primijetili znatan pad ulova narvala (Monodon monoceros) i kapuljača (Cystophora cristata) južno od Grenlanda nakon 2004., odnosno promjene u sredini 2000-ih.

U bentosu su krhke zvjezdače i mnogočetinaški crvi profitirali hraneći se masivnim cvjetanjima fitoplanktona koji nakon toplinskih valova tonu na morsko dno. Atlantski bakalar, oportunistički predator, također je iskoristio obilniju hranu.

Nestanak srdela pijeskarica i pomaci populacija kapelina

Toplinski val 2003. podudario se i s naglim nestankom srdela pijeskarica (Ammodytes), jedne od ključnih plijen-vrsta za veće ribe poput oslića. Naknadni ekološki pomaci također su se poklopili s opadanjem populacija kapelina.

Kapelin čini ključnu komponentu prehrane bakalara i kitova u Sjevernom Atlantiku, no te su se ribe povukle prema sjeveru u potrazi za hladnijim područjima za hranjenje i mriještenje. Ako se trend zagrijavanja nastavi, kapelin više neće imati kamo dalje prema sjeveru.

Takve promjene remete sustav u mjeri koja dugoročno može biti pogubna čak i za vrste koje se inače smatraju izdržljivima. “Posljedična ekološka reorganizacija diljem tih regija naglašava snažan utjecaj ekstremnih događaja na morske ekosustave”, dodaju Werner i kolege.

“Možemo predvidjeti kako rast temperature utječe na metabolizam organizama. No vrsti to neće nužno koristiti ako je nakon migracije prema sjeveru pojedu predatori ili ondje ne pronađe odgovarajuća područja za mriještenje”, ističe Werner.

Ne slučajnost, već posljedica klimatske krize

Morski toplinski valovi nisu slučajni poremećaji. Prema dostupnim dokazima, njihovu jačinu, učestalost i prostorni opseg potiče čovjekovo izgaranje fosilnih goriva, pri čemu se staklenički plinovi nakupljaju u atmosferi. Većina viška topline koju oni zadržavaju završava upravo u oceanima.

U Arktiku morski toplinski valovi dodatno ubrzavaju zagrijavanje: kako se more oslobađa od leda, izložene tamnije površine apsorbiraju više sunčeve energije, što stvara zabrinjavajući povratni učinak.

Iako se posljedice ubrzano manifestiraju, mehanizmi koji pokreću ove toplinske anomalije još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni. Werner i njegov tim zaključuju kako su “ponovljeni toplinski valovi nakon 2003. vjerojatno proizveli dodatne, još neotkrivene ekološke implikacije koje potencijalno djeluju zajedno s drugim stresorima”.

“Razumijevanje uloge subpolarne vrtnje i izmjene topline između zraka i mora bit će ključno za prognoziranje morskih toplinskih valova i njihovih lančanih učinaka”, naglašavaju autori.