Zgrozit će vas što su stari Rimljani radili s izmetom: 'Imali su tanku granicu između medicine i njege'
Arheolozi su u Turskoj pronašli izravni fizički dokaz prakse o kojoj se dosad govorilo uglavnom na temelju starih tekstova – Stari Rimljani su doista koristili ljudski izmet u medicinske svrhe. Otkriće staro gotovo 1900 godina baca novo svjetlo na granicu između medicine, kozmetike i higijene u antičkom svijetu.Znanstvenici su do otkrića došli analizom dugačke, tanke bočice stare oko 1900 godina, tipične za parfeme ili kozmetiku u rimsko doba. Posuda je bila zapečaćena glinom i pronađena u drevnom gradu Pergamon, u blizini današnjeg Izmir.
Unutar bočice nalazile su se, kako su ih istraživači opisali, „tamnosmeđe pahuljice“ – materijal koji je odmah pobudio znatiželju znanstvenika.
Analiza je potvrdila – riječ je o ljudskom izmetu
Nakon detaljnih kemijskih i bioloških analiza, tim znanstvenika predvođen Cenker Atila, arheologom sa Sivas Cumhuriyet University, zaključio je da se u bočici nalazio ljudski izmet.
Istraživanje je objavljeno u znanstvenom časopisu Journal of Archaeological Science, gdje autori naglašavaju koliko je ovakav materijalni dokaz rijedak, unatoč brojnim pisanim izvorima, piše Indy100.
A što je s mirisom? Rimljani su i na to mislili
Jedno od logičnih pitanja koje se nameće jest – kako su se nosili s neugodnim mirisom?
Analiza je pokazala prisutnost karvakrola, aromatičnog spoja koji se nalazi u bilju poput timijana. Znanstvenici smatraju da je ta tvar namjerno dodavana kako bi se ublažio ili maskirao neugodan miris, što upućuje na svojevrsni antički „osvježivač zraka“.
Iako danas zvuči šokantno, korištenje izmeta u medicini nije bilo neuobičajeno u rimsko doba. Liječnici poput Galen, Hipokrat i Plinije Stariji u svojim su djelima spominjali upotrebu životinjskog, ali i ljudskog izmeta u liječenju.
Prema antičkim medicinskim tekstovima, takvi pripravci preporučivali su se kod:
upala
infekcija
reproduktivnih poremećaja
„Olfaktorna farmakologija“ – lijek koji djeluje mirisom
Povijesni izvori sugeriraju da se ljudski izmet koristio u onome što znanstvenici danas nazivaju „olfaktorna farmakologija“ – oblik lokalne terapije u kojoj mirisi i hlapljive tvari imaju terapijski učinak, osobito kod upala i infekcija.
Autori studije ističu kako je ovo otkriće posebno važno jer donosi izravnu materijalnu potvrdu prakse o kojoj se dosad govorilo gotovo isključivo teorijski.
U radu objavljenom u Journal of Archaeological Science istraživači pišu:
„Unatoč bogatstvu tekstualnih dokaza, izravna materijalna potvrda lijekova na bazi fekalija u rimskoj medicini ostaje izuzetno rijetka.“
Dodaju i važnu napomenu:
„Drevni izvori jasno pokazuju da su granice između kozmetičke i medicinske upotrebe bile fluidne te da su masti često zamagljivale razlike između liječenja, higijene i magije.“
Što nam ovo otkriće govori danas?
Ova bočica iz Pergamona pokazuje koliko su antičke medicinske prakse bile složenije – i ekstremnije – nego što često pretpostavljamo. Ujedno podsjeća da je ono što danas smatramo neprihvatljivim nekoć bilo dio ozbiljne, institucionalne medicine.
