Iako srce počinje kucati još prije našeg rođenja i neprekidno radi sve do posljednjeg trenutka života, njegova unutarnja složenost često ostaje nezapažena. Novi dokazi otkrivaju kako ovo ključno tkivo nije samo pasivni organ pod kontrolom mozga, već posjeduje vlastitu, sofisticiranu mrežu živaca – intracardijalni živčani sustav.

Znanstvenici s Karolinskog instituta u Švedskoj i Sveučilišta Columbia u SAD-u, pod vodstvom neuroznanstvenika Konstantinosa Ampatzisa, istraživali su srce zebrice (zebrafish), poznatog modela za proučavanje srčane funkcije. Otkrili su nevjerojatnu raznolikost neurona u ovom sustavu, mijenjajući dosadašnje razumijevanje o tome kako srce održava svoj ritam.

Više od pumpanja krvi

Dugogodišnje teorije sugerirale su kako srce djeluje uglavnom autonomno, sa svojim "ugrađenim" pacemakerom koji generira ritmične kontrakcije. No, Ampatzis objašnjava da srce ima funkcionalnu mrežu živaca koja se ponaša poput "malog mozga", regulirajući ritam na način sličan tome kako mozak kontrolira disanje ili kretanje.

„Ovaj ‘mali mozak’ ima ključnu ulogu u održavanju i kontroli srčanog ritma,” izjavio je Ampatzis, naglašavajući važnost ovog sustava.

Povijesni pogled na srce

Još u 18. stoljeću njemački anatom Albrecht von Haller predložio je ideju o "unutarnjoj razdražljivosti" srca, dok je u 19. stoljeću otkriveno da gangliji – skupovi živčanih stanica – djeluju kao srčani pacemaker. Kasnija istraživanja pokazala su kako mozak utječe na funkciju srca putem simpatičkog i parasimpatičkog živčanog sustava, prilagođavajući ritam prema potrebama organizma.

No, unatoč stoljećima istraživanja, znanstvenici su još uvijek daleko od potpunog razumijevanja intracardijalnog živčanog sustava.

Znanstvenici došli do zapanjujućeg otkrića o ljudskom mozgu: Znatno je moćniji nego što se mislilo

Zebrice kao ključ za otkriće

Koristeći napredne metode poput imunološkog označavanja, analize RNA na razini pojedinačnih stanica i proučavanja električnih svojstava neurona, Ampatzisov tim stvorio je detaljnu mapu intracardijalnog živčanog sustava zebrice. Otkrili su skupine neurona slične onima u središnjem živčanom sustavu, poput onih koji kontroliraju osnovne funkcije poput hodanja ili žvakanja.

Ono što je posebno fascinantno jest činjenica da ljudi i zebrice, unatoč stotinama milijuna godina evolucijske razlike, dijele sličnu srčanu fiziologiju. To sugerira kako većina kralježnjaka ima ovaj kompleksni sustav, uključujući ljude.

Nove perspektive u razumijevanju srčanih bolesti

„Iznenadila nas je razina složenosti živčanog sustava unutar srca,” kaže Ampatzis. Ovo otkriće moglo bi otvoriti put prema novim terapijama za liječenje srčanih bolesti, poput aritmija, i pružiti bolje razumijevanje kako bolesti, prehrana i tjelesna aktivnost utječu na rad srca.

Umjesto da razjasne granice između mozga i srca, nalazi postavljaju nova pitanja. Buduća istraživanja mogla bi identificirati nove terapijske ciljeve, osiguravajući dugovječnost i zdravlje našeg „starog ritmičara”.

Ovo istraživanje nije samo revolucija u razumijevanju srca kao organa, već i dokaz kako priroda uvijek skriva slojeve kompleksnosti koji čekaju da budu otkriveni.