U studenome 2020. uz obalu kanadskog otoka Vancouver dogodio se izniman prirodni fenomen koji je mogao proći gotovo nezapaženo. Iznenadni golemi val podigao je oceansku plutaču na visinu od čak 17,6 metara, odnosno 58 stopa. Nekoliko godina poslije znanstvenici su potvrdili da je riječ o najekstremnijem zabilježenom valovu samotnjaku, poznatom i kao rogue wave, kada se njegova visina usporedi s valovima koji su ga okruživali.

Procjenjuje se da bi se događaj takvih razmjera mogao dogoditi tek jednom u približno 1300 godina. Da plutača nije zabilježila ovaj neobičan val, moguće je da nitko nikada ne bi saznao da se uopće pojavio.

Otkriće je otvorilo nova pitanja o nastanku takvih valova, mogućnostima njihova predviđanja i opasnostima koje predstavljaju za brodove, naftne platforme, pučinske vjetroelektrane i ljude na obali. Novija istraživanja pritom upućuju na to da bi postojeći modeli mogli podcjenjivati njihovu snagu, dok bi određeni obrasci u ponašanju mora jednoga dana mogli pomoći u ranom upozoravanju.

Stoljećima su ih smatrali pomorskim mitom

Valovi samotnjaci stoljećima su se spominjali u pričama pomoraca, ali dugo nije bilo dovoljno pouzdanih mjerenja kojima bi se potvrdilo da se takvi golemi valovi doista pojavljuju na otvorenom moru.

Prekretnica se dogodila 1. siječnja 1995., kada je val visok gotovo 26 metara pogodio naftnu platformu Draupner, smještenu približno 160 kilometara od obale Norveške. Taj je događaj postao poznat kao val Draupner i ozbiljno doveo u pitanje dotadašnje znanstvene modele valovanja.

Val je dosegnuo visinu od 25,6 metara, dok su valovi u njegovoj neposrednoj okolini bili visoki približno 12 metara. Njegova visina bila je više nego dvostruko veća od visine okolnih valova, što je odgovaralo kriteriju prema kojem znanstvenici danas prepoznaju valove samotnjake.

Od tada su zabilježeni deseci takvih pojava, uključujući i neke na jezerima. Ipak, slučaj Ucluelet, mjesta na zapadnoj obali otoka Vancouver u kanadskoj pokrajini Britanskoj Kolumbiji, izdvojio se zbog neobično velikog odnosa između visine tog vala i visine valova koji su ga okruživali.

Zašto je val kod Uclueleta bio toliko neobičan?

Znanstvenici val samotnjak definiraju kao val čija je visina veća od dvostruke visine okolnih valova, premda se u pojedinim istraživanjima koriste i precizniji kriteriji koji uključuju značajnu visinu valova.

Upravo je omjer visine vala i valova koji ga okružuju ono što je događaj kod Uclueleta učinilo posebno značajnim. Val Draupner iz 1995. bio je visok 25,6 metara, dok su okolni valovi dosezali približno 12 metara. Nasuprot tome, val kod Uclueleta dosegnuo je 17,6 metara, dok su okolni valovi bili visoki približno šest metara. Bio je, dakle, gotovo tri puta viši od valova oko sebe.

Fizičar Johannes Gemmrich sa Sveučilišta u Victoriji, koji proučava velike valove uz obalu Britanske Kolumbije, još je 2022. objasnio zašto je taj događaj toliko važan.

„Razmjerno svojoj okolini, val kod Uclueleta vjerojatno je najekstremniji zabilježeni val samotnjak”, rekao je Gemmrich.

Dodao je da je izravno opaženo samo nekoliko takvih valova u uvjetima vrlo uzburkanog mora te da nijedan od njih nije dosegnuo usporedivu razinu ekstremnosti.

Procjena da se takav događaj može pojaviti jednom u 1300 godina odnosi se na njegovu iznimnu veličinu u odnosu na okolne valove, a ne na tvrdnju da se valovi samotnjaci općenito pojavljuju tako rijetko.

Plutača koja je zabilježila val mogla bi pomoći u spašavanju života

Val kod Uclueleta ne bi bio zabilježen bez istraživačke plutače koju je na otvorenom moru postavila tvrtka MarineLabs. Ta organizacija razvija mrežu senzora namijenjenih prikupljanju podataka o stanju mora i opasnostima koje prijete obalnim područjima.

Plutača koja je zabilježila rekordni val bila je postavljena na području Amphitrite Bank, približno sedam kilometara od obale Uclueleta. Bila je dio šire mreže senzora koji omogućuju kontinuirano praćenje morskih uvjeta,

Glavni izvršni direktor MarineLabsa Scott Beatty upozorio je da su upravo nepredvidivost i snaga takvih valova razlog zbog kojeg predstavljaju ozbiljnu opasnost.

„Nepredvidivost valova samotnjaka i golema snaga tih ‘zidova vode’ mogu ih učiniti iznimno opasnima za pomorske operacije i javnost”, izjavio je Beatty.

Prema njegovim riječima, još nije poznato je li moguće pouzdano predvidjeti pojavu takvih valova. Ipak, podaci prikupljeni senzorima omogućuju znanstvenicima bolje razumijevanje okolnosti u kojima nastaju, mjesta na kojima se pojavljuju i opasnosti koje predstavljaju.

„Mogućnost predviđanja valova samotnjaka i dalje je otvoreno pitanje, ali naši podaci pomažu boljem razumijevanju kada, gdje i kako ti valovi nastaju te kakve rizike predstavljaju”, poručio je Beatty.

Istraživači nastavljaju prikupljati mjerenja valova u stvarnom vremenu te razvijati modele koji bi trebali objasniti kako vjetar, kretanje mora i međudjelovanje valova pridonose nastanku tih ekstremnih pojava.

Valovi samotnjaci mogu ugroziti brodove, naftne platforme i vjetroelektrane

Opasnost koju predstavljaju valovi samotnjaci ne završava na otvorenom moru. Iako se mogu pojaviti daleko od obale, njihova snaga može oštetiti brodove, naftne platforme i pučinske vjetroelektrane. Dovoljno veliki valovi mogu ugroziti i ljude koji se nalaze na obali ili kupaju u moru.

Srećom, ni val kod Uclueleta ni val Draupner nisu prouzročili teška oštećenja niti odnijeli ljudske živote. Međutim, drugi valovi samotnjaci povezivani su s ozbiljnim pomorskim nesrećama.

Za neke brodove koji su nestali tijekom 1970-ih danas se pretpostavlja da su mogli potonuti nakon iznenadnog nailaska golemih valova. U takvim slučajevima iza nestalog plovila mogu ostati samo plutajući dijelovi olupine, nalik ostacima nakon udara golemog bijelog vala koji se iznenada podigne iz mora.

Upravo zato znanstvenici nastoje utvrditi postoje li obrasci koji prethode nastanku valova samotnjaka. Pouzdanije prognoze mogle bi pomoći posadama brodova i upraviteljima odobalnih postrojenja da na vrijeme reagiraju na opasnost.

Klimatske promjene mogle bi dodatno povećati opasnost

Dodatnu zabrinutost izazivaju istraživanja koja upućuju na moguće promjene u ponašanju valova zbog klimatskih promjena.

Studija objavljena 2020. predvidjela je da bi se visina valova u sjevernom Pacifiku mogla povećavati s promjenom klime. Ako se takve projekcije ostvare, rekord vala kod Uclueleta možda neće ostati na snazi toliko dugo koliko bi se moglo očekivati na temelju dosadašnjih procjena.

Eksperimentalno istraživanje objavljeno 2024. godine donijelo je još jedno upozorenje: prema njegovim rezultatima, ti golemi valovi mogli bi dosezati visine i do četiri puta veće od onih koje su se prethodno smatrale mogućima. Taj rezultat pokazuje koliko je još nepoznanica povezano s ekstremnim valovima, ali sam po sebi ne znači da će svaki val samotnjak dosegnuti takve razmjere.

Beatty ističe da je cilj istraživanja poboljšati sigurnost pomorskih operacija i odluke koje donose zajednice uz obalu, i to širenjem mjerenja duž svjetskih obala.

„Želimo poboljšati sigurnost i donošenje odluka u pomorskim operacijama i obalnim zajednicama široko rasprostranjenim mjerenjem duž svjetskih obala”, rekao je.

Osvrćući se na rekordni val koji je zabilježen nedaleko od sjedišta tvrtke, dodao je:

„Zabilježiti val koji se pojavljuje jednom u tisućljeću, praktički u našem dvorištu, uzbudljiv je pokazatelj snage obavještajnih podataka o obalnim područjima i njihove mogućnosti da preobraze pomorsku sigurnost.”

Novo istraživanje iz 2026. otkrilo slabost postojećih prognoza

Napori u predviđanju valova samotnjaka dobili su dodatni poticaj u veljači 2026., kada je skupina istraživača predvođena znanstvenicima sa Sveučilišta Južne Floride objavila rad u znanstvenom časopisu Ocean Science.

Istraživači su usporedili višegodišnja stvarna mjerenja oceanskih plutača s globalnim modelima valovanja na koje se znanstvenici oslanjaju pri prognoziranju stanja mora.

Rezultati su pokazali da postojeći modeli sustavno podcjenjuju ekstremne valove. Drugim riječima, proračuni ne uspijevaju dovoljno dobro prikazati rijetke, iznimno visoke valove koje plutače doista bilježe u stvarnim uvjetima. Jedan od razloga jest to što modeli mogu ublažiti ekstremne vrijednosti zbog načina na koji obrađuju spektar valova i prosječne vrijednosti na određenom području.

straživanje je pokazalo i da valovi samotnjaci nisu nužno potpuno nasumične pojave. Najčešće su zabilježeni tijekom zime, a najveće grupiranje događaja utvrđeno je uz zapadnu obalu Sjedinjenih Američkih Država. Sjeverni Atlantik bio je sljedeće područje s velikom učestalošću takvih pojava.

To znači da se sjeverozapadni dio Pacifika, uključujući područje na kojem je zabilježen val kod Uclueleta, nalazi u zoni povećanog rizika.

Znanstvenici pronašli mogući signal upozorenja prije nailaska vala

Jedan od najzanimljivijih rezultata istraživanja iz 2026. odnosi se na mogući rani signal koji bi jednog dana mogao pomoći u predviđanju valova samotnjaka.

U približno tri četvrtine analiziranih slučajeva istraživači su uočili sličan obrazac: korelacija između vrhova i udolina valova naglo bi se smanjila, a zatim brzo povećala neposredno prije nailaska ekstremnog vala.

U radu se navodi da je korelacija često padala ispod vrijednosti 0,5, nakon čega bi se brzo oporavila i porasla iznad 0,6. Takva promjena mogla bi upućivati na promjenu strukture valnog polja prije pojave vala samotnjaka.

Ipak, istraživači upozoravaju da sama vrijednost korelacije nije dovoljno pouzdan pokazatelj. Važna je promjena tog pokazatelja tijekom vremena, a ne samo njegovo pojedinačno mjerenje. Rezultate zato treba promatrati kao mogući temelj za razvoj budućih sustava ranog upozoravanja, a ne kao već dovršenu metodu za pouzdano predviđanje svakog vala samotnjaka.

Hoće li znanost uspjeti predvidjeti sljedeći golemi val?

Slučaj Ucluelet pokazao je koliko je važno kontinuirano mjerenje mora. Bez istraživačke plutače val visok 17,6 metara možda nikada ne bi bio zabilježen, a znanstvenici ne bi dobili vrijedan uvid u ekstremne pojave koje postojeći modeli teško predviđaju.

Iako se mehanizmi nastanka valova samotnjaka još istražuju, kombinacija stvarnih mjerenja, poboljšanih modela i mogućih ranih upozoravajućih signala otvara prostor za napredak u zaštiti pomorskog prometa i obalnih zajednica.

Najveći izazov ostaje pretvoriti znanstvena opažanja u pouzdane prognoze koje bi mogle upozoriti na opasnost prije nego što val udari. Uspije li se to postići, posljedice možda neće biti ograničene samo na bolje razumijevanje oceana, nego bi mogle uključivati i spašavanje ljudskih života.

Izvori: Znanstveni rad Johannesa Gemmricha i Leah Cicon o nastanku i predviđanju ekstremnog vala, objavljen u časopisu Scientific Reports; MarineLabs, podaci o mjerenju vala kod Uclueleta i izjave izvršnog direktora Scotta Beattyja; istraživanje Laure Azevedo i suradnika „Rogue wave indicators from global models and buoy data”, objavljeno 2. veljače 2026. u časopisu Ocean Science.