Umjesto da dane provode za računalima, odlučili su zasući rukave i zakoračiti među redove salate, paprike i rajčica. I ne, ne radi se o romantičnoj seoskoj idili iz reklame, već o stvarnom preokretu dvoje obrazovanih ljudi koji su gradski asfalt zamijenili zemljanim stazama plastenika.

Zoran i Marija Živković iz niškog sela Čokot danas su poznati po povrću koje uzgajaju u vrhunskim uvjetima, ali donedavno su radili posve drugačije poslove. On je nekada odobravao kredite kao bankar s diplomom Ekonomskog fakulteta, a ona je s titulom geografkinje iz prirodoslovno-matematičkog svijeta završila u – novinarstvu.

No, život je imao druge planove. Zoran je još 2010. odlučio zatvoriti poglavlje bankarstva i okrenuti se onome što mu je oduvijek bilo blisko – zemlji. Njegovi preci generacijama su se bavili poljoprivredom, ali on je odlučio pristupiti tome modernije. Sa suprugom Marijom, koju je oduvijek privlačila priroda, dogovorio je da neće ponavljati metode svojih djedova, nego će krenuti inovativnijim putem, piše Agroklub.

Tehnologija u službi rajčice

Investirali su u infrastrukturu: dotrajali plastenici ustupili su mjesto sofisticiranim staklenicima s prozračivanjem i zaštitnim mrežama. Cilj? Zdravije biljke, manje bolesti, a samim time – manje kemije. Ventilacija i kontrolirani uvjeti omogućili su im da proizvedu raznoliku ponudu – od paradajza i krastavaca do špinata i ajvar-paprike.

– Kad smo otvorili vlastitu prodavaonicu, morali smo proširiti sortiment. Ljudi su prepoznali kvalitetu i krenuli dolaziti po još – ističe Zoran koji je, uz sve to, dodatno obrazovanje potražio na Višoj poljoprivrednoj školi u Prokuplju i kroz seminare i studijska putovanja.

Na četiri hektara zemlje, od kojih je cijeli hektar pod plastenicima, posao nikad ne staje. Kaže da nema godišnjih odmora ni neradnih dana, ali sloboda koju poljoprivreda daje – biti sam svoj šef – za njega nema cijenu.

Od pera do motike

Marija, iako školovana za geografiju, dugo je radila kao novinarka. Sve dok život nije odredio drugačiji smjer – nakon što je njihovom sinu Lazaru dijagnosticirana spinalna mišićna atrofija, svoj je fokus usmjerila na obitelj. Danas, dok se brine za Lazara i njihovu malu Milu, i dalje pomaže koliko može – bilo u polju, bilo u trgovini.

Neko vrijeme okušali su se i u cvjećarstvu, no povrće im je ostalo u fokusu. Marija naglašava kako im šest velikih plastenika uvelike olakšava posao – uvjeti su pod kontrolom, a preventivni pristup bolestima čini prskanje gotovo suvišnim. Time ne štede samo novac, već i zdravlje kupaca.

Kupci ne nedostaju, ali ruke da

Zahvaljujući reputaciji koju su stekli, njihovi proizvodi brzo nalaze put do kupaca. Ipak, izazova ne nedostaje. Najveći je – nedostatak radne snage.

– Radnika je sve teže pronaći. Da bih osigurao ljude za berbu, svakodnevno vozim do obližnjih sela i vraćam ih kući nakon posla – kaže Zoran, dodajući kako uz nesigurne otkupne cijene i rastuće troškove proizvodnje, posao nije za svakoga.

Doktorica otkrila opasne efekte jedenja salate od krastavaca i rajčice: 'Izaziva neugodne procese'

Marija potvrđuje da bez obiteljske pomoći posao ne bi mogao funkcionirati. Njeni svekar i svekrva ravnopravno sudjeluju – dok su ona i Zoran u trgovini i organizaciji, stariji članovi obitelji drže sve pod kontrolom u plastenicima.