U prošlosti su se u svrhu predviđanja vremenske prognoze koristili barometri i promatranje vremenskih prilika i naoblake, no prognoza se danas primarno oslanja na računalne modele koji uračunavaju i brojne druge izvore podataka o vremenskim uvjetima, kao što su meteorološki sateliti, baloni, meteorološke postaje i komercijalni zrakoplovi.

Pandemija COVID-19 je negativno utjecala pogotovo na ovaj drugi element: brojni otkazani letovi znače manje podataka prikupljeno o temperaturi i brzini i smjeru vjetra na velikim visinama.

Procjenjuje se da su prognoze do pet dana unaprijed točne u oko 90% slučajeva, prognoze za tjedan dana unaprijed u oko 80% slučajeva, dok su prognoze za 10 i više dana unaprijed točne u 'samo' 50% slučajeva te su ograničene na do 14 dana. Što ograničava preciznost vremenske prognoze, i zašto ta preciznost opada sa dugoročnim prognozama?

Ograničenja su dvojaka. Prvo je tehničke prirode – snaga koja je potrebna za (pravovremeno) računanje i predviđanje vremenskih prilika je dostupna samo malom broju superračunala, a i sami modeli se oslanjaju na brojne pretpostavke i aproksimacije. Ovo je zapravo i dobra vijest, jer snaga računala raste, a samim time i prognoze postaju sve preciznije.

Drugo je sama kaotična narav vremenskih prilika. Brze i neočekivane promjene u atmosferskim prilikama je gotovo nemoguće predvidjeti, pogotovo sa većim vremenskim odmakom.

Meteorolog i matematičar Edward Lorenz (otac teorije kaosa) je u istraživanju objavljenom još 1969. pokazao kako se dva identična atmosferska modela mogu razviti u dramatično različite vremenske sustave u roku od dva tjedna.