Ovo nije nov fenomen.

Cjepiva su se od svojih početaka smatrala kontroverznima i plašila su dio javnosti – današnje protivljenje cjepivu protiv COVID-19 je samo najnovije poglavlje u ovoj dugoj, mučnoj priči. Pokretači tog otpora kroz povijest nisu bili niti novac, niti sebičnost, niti neznanje.  

'Otpor cjepivima je u manjoj mjeri uvjetovan nerazumijevanjem znanosti. U većoj se mjeri radi o općem nepovjerenju u znanstvene institucije i vlasti.' Navodi Maya Goldenberg, stručnjakinja na sveučilištu Guelph u Ontariju. Agnes-Arnold Foster, povjesničarka medicine na sveučilištu u Bristolu dodaje da skupine koje su u povijesti tlačile vlasti imaju veću vjerojatnost otpora prema cjepivima.

Pitanja koja pokreću ovaj otpor i nepovjerenje na globalnoj razini su raznolika, i uključuju brigu zbog neprirodnih supstanci koje se unose u tijelo cijepljenjem, uvjerenje da su cjepiva oruđa vlasti (ili stranih sila) za nadgledanje populacije ili čak biološko oružje te da je u pitanju kršenje osobnih sloboda. Još neka pitanja su autonomija roditelja i prigovori savjesti zbog vjere, te zabrinutost zbog mogućih negativnih nuspojava kao što su neplodnost, razne bolesti i oštećenja organizma koja mogu dovesti do invaliditeta. Na primjer, otpor cjepivima koja su uzgojena na staničnim kulturama zbog uvjerenja da sadrže stanice fetusa, ili da cjepivo protiv COVID-19 sadrži mikročip.

'Razlozi zbog kojih pojedinci oklijevaju su odraz kulturnih problema u njihovom okruženju u danom trenutku' tvrdi Goldenberg. Tako je zabrinutost zbog otrova tijekom 1970.-ih bila odraz rastuće brige o okolišu, dok stanovnici država u stanju građanskog rata često doživljavaju cjepiva kao biološka oružja koja koriste vlasti. 

U povijesti, pokušaji da se takav otpor potisne su najčešće bili osuđeni na neuspjeh, jer su se oslanjali na autoritarne metode i prisilu. 'Bile su to vrlo netaktične i neefikasne kaznene mjere' tvrdi Arnold-Foster. 'Imale su mali do nikakav učinak na postotak cijepljenja'.

Najefikasniji način za borbu protiv tog otpora se zasnivaju na jačanju povjerenja i otvorenoj komunikaciji, gdje ključnu ulogu igraju liječnici obiteljske medicine. Oni imaju najveći utjecaj na odluku svojih pacijenata i njihovih obitelji da se cijepe.

Na određeni način, antivakcinacija prethodi samom izumu cijepljenja. Masovno cijepljenje javnosti započelo je nakon što je engleski liječnik Edward Jenner shvatio da su mljekarice bile otporne na boginje (variolu) zbog izloženosti virusu kravljih boginja. 1796. godine Jenner je znanstveno legitimizirao proces cijepljenja ljudi kravljim boginjama u cilju sprečavanja boginja, proces koji je nazvao variolae vaccinae. 

Variolacija, izlaganje zdrave osobe materijalu iz oboljele osobe u cilju izazivanja blaže infekcije, je kao koncept poznat od (barem) tisućitih godina u Aziji, Africi i drugim dijelovima svijeta.

Procjenjuje se da je jedan do dva posto populacije Velike Britanije, uključujući jednog od sinova kralja Georgea III preminulo od posljedica cijepljenja. Ta je brojka međutim daleko niža od gotovo 30 posto koji su preminuli od posljedica boginja.

Benjamin Franklin se žestoko protivio variolaciji do smrti svog najmlađeg sina.

U Bostonu, rob Onesimus je naučio puritanca Cottona Mathera proceduri variolacije. Mather je sa svoje strane uložio napore da nagovori liječnike da cijepe javnost tijekom epidemije boginja 1721. Mnogi su se usprotivili, te se Mather suočio s neprijateljstvom dijela javnosti u tolikoj mjeri da je kroz njegov prozor bačena bomba.

Razlog za odbijanje variolacije je bio da je neprirodno uplitati se u odnos između čovjeka i Boga. Ovo je vjerovanje jedan od temelja i za kasnije antivakcinacijske stavove.

U 19. stoljeću, točnije 1809., vlasti države Massachusetts su donijele prvi zabilježeni zakon o obveznom cijepljenju (protiv boginja) na svijetu. Otpor je krenuo rasti kada su i druge federalne države počele donositi slične zakone.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, Akt o Cijepljenju donesen 1853. je nametnuo roditeljima obvezu cijepljenja dojenčadi do najkasnije tri mjeseca starosti. U protivnom im su im prijetile velike novčane kazne ili kazna zatvora. Taj je zakon doveo do nasilnih prosvjeda i stvaranja Anti-vakcinacijske lige Londona. Prosvjednici su najvećim dijelom bili građani lošeg imovinskog stanja koji su bili izuzetno sumnjičavi zbog ove obveze, jer pod normalnim uvjetima, nisu imali pristup zdravstvenoj skrbi. Antivakcinacijske grupe su tvrdile da je obvezno cijepljenje protivno osobnim slobodama, i da akt 'gazi pravo roditelja da štite svoju djecu od bolesti' te da je u pitanju 'napad na slobodu koji proglašava dobro zdravlje zločinom'.

Antivakcinacijsko raspoloženje je nastavilo rasti i širiti se diljem Europe, te su demonstracije oko 100,000 ljudi u Leicesteru primorali britansku monarhiju da imenuje komisiju koja bi istražila to pitanje. Izvješće komisije iz 1896. je dovelo do akta iz 1898., kojim su uklonjene kazne za roditelje koji nisu vjerovali da je cijepljenje sigurno ili efikasno. Taj je akt uveo pojam 'priziva savjesti', koji se danas češće dovodi u vezu s osobama koje odbijaju stupiti u vojnu službu zbog vjerskih ili moralnih razloga.

U Sjedinjenim Državama su stanovnici dobro prihvatili Jennerovu zaštitu od boginja, što je dovelo do strmog pada u broju zaraženih. Naravno, taj je pad doveo do lažnog osjećaja sigurnosti i procijepljenost je pala, što je dovelo do novih izbijanja 1870.-ih godina. To je rezultiralo jačim provođenjem ili uvođenjem novih zakona o obvezi cijepljenja u federalnim državama.

Britanski antivakcinacionist William Tebb je posjetio New York 1879. Taj je posjet rezultirao osnivanjem Antivakcionističkog Društva Amerike, čije su taktike prilično poznate: izdavanje pamfleta, borbe pred sudovima i u državnim zakonodavnim tijelima koje su dovele do ublažavanja ili povlačenja zakona o obveznom cijepljenju u sedam saveznih država. Odluka koju je 1905. donio Vrhovni Sud u slučaju Jacobsona protiv države Massachusetts je potvrdila pravo savezne države da obveže građane na cijepljenje, te postoji kao pravni presedan i danas. 

Sjedinjene su Države ušle u zlatno doba razvoja cjepiva u razdoblju od 1920. do 1970. Cjepiva protiv difterije, mumpsa, rubeole, dječje paralize i hripavca su postala dostupna, te je otpor cijepljenju kopnio paralelno sa stopom zaraženih.

Rosalynn Carter i Betty Bumpers, supruge guvernera Georgie i Arkansasa su 1970.-ih započele kampanju cijepljenja koja je prerasla u nacionalni pokret. Cilj je bio ponukati zakonodavce svih saveznih država da uvjetuju upis u javne škole cijepljenjem koje preporučuje CDC.

Međutim, 'DPT: rulet cjepiva' - dokumentarni film prikazan 1982., promjenio je sve. Lea Thompson, reporterka WRC-TV iz Washingtona D.C. je prikazala emotivne priče roditelja koji su tvrdili da su njihova djeca pretrpjela napadaje i moždana oštećenja od cjepiva DPT (protiv difterije, hripavca i tetanusa). Intervjui s liječnicima su naizgled potvrdili te priče, a napadaji uzrokovani visokom temperaturom su bili poznata nuspojava DPT. Studija iz 1974. je pokazala razvoj neuroloških komplikacija u slučajevima 36-ero djece unutar 24 sata od cijepljenja, ali nije pratila dugoročne posljedice kod tih malih pacijenata. Kasnije istraživanje je pokazalo da niti napadaji, niti samo cjepivo nisu uzrokovali dugoročna oštećenja na mozgu.

Međutim, šteta javnom povjerenju je nanesena. Jedna od majki, Barbara Loe Fisher je preuzela akronim DPT i su osnovala organizaciju Nezadovoljni roditelji zajedno (Dissatisfied Parents Together – DPT). Ta je organizacija prerasla u Nacionalni centar informacija o cjepivima, najutjecajnija antivakcinacijska organizacija u Sjedinjenim Državama.

1998. (bivši) britanski gastroenterolog Andrew Wakefield je objavio izvješće u časopisu Lancet. U njemu je ustvrdio da je cjepivo protiv ospica, mumsa i rubeole (MMR) uzrokovalo autizam u slučajevima 12-ero djece. Wakefield je falsificirao podatke, prekršio pravo informiranog pristanka i potajno ulagao u razvoj (konkurentskog) cjepiva protiv ospica. Nažalost, za otkriće ove prevale je trebalo nekoliko godina te je studija povučena tek 12 godina nakon objave.

Rezultat je bio dramatičan pad broja cijepljene djece u Ujedinjenom Kraljevstvu. Vijesti o studiji su stigle u Sjedinjene Države 2000. godine, u jeku rasprave o korištenju thimerosala, konzervansa koji sadrži živu, u cjepivima. 1999. godine, Američki zavod za javno zdravstvo je preporučio uklanjanje thimerosala iz cjepiva za djecu kao mjeru opreza i kako bi se smanjila izloženost dojenčadi živi.

Kasnija su istraživanja pokazala da nema sigurnosnih problema u korištenju thimerosala, a samo cjepivo MMR ga nije nikada ni sadržavalo.

Međutim, strah od oštećenja moždanog tkiva živom u kombinaciji sa strahom zbog navodne povezanosti MMR i autizma su stvorila savršenu oluju bijesa i straha, te naizgled poduprla tvrdnje o štetnosti cjepiva.

Wakefield se i dalje smatra vođom antivakcinacijskog pokreta, unatoč tome da je izgubio dozvolu za bavljenje medicinom i da je njegova studija povučena 2010. godine. Uz njega je perjanica pokreta Robert F. Kennedy mlađi, koji se proslavio promovirajući netočne optužbe o thimerosalu. Obojica su doživjela strelovit uspjeh na valu antivakcinacijskog povezivanja na društvenim medijima i zahvaljujući promociji dezinformacija putem dokumentarnih filmova kao što su Vaxxed: od prikrivanja do katastrofe iz 2016.

2014. U Sjedinjenim Državama je zabilježen najviši broj slučajeva ospica od 2000., kada se smatralo da je bolest iskorijenjena u zemlji. Vrhunac je bilo žarište u Disneylandu u prosincu 2014. Kao odgovor, Kalifornija je izglasala zakon kojim je uklonjena mogućnost da roditelji izuzmu djecu od cijepljenja na osnovi svojih osobnih uvjerenja, te je uvela obvezu da djeca moraju biti cijepljena cjepivima koje preporučuje CDC kako bi mogla polaziti školu.

Taj je zakon doveo do izuzetnog protivljenja i rasta antivakcinacijskog pokreta, što je pak dovelo do novog izbijanja 2019. godine. 

Velika većina populacije prihvaća preporučena cjepiva i njihovu ulogu u sprečavanju širenja zaraznih bolesti. Rezultati anketa pokazuju da će 69 posto odraslih u Sjedinjenim Državama otići na (ili se već jest) cijepljenje protiv COVID-19. Goldenberg upozorava da odgovori na ankete nisu nužno pouzdana metoda predviđanja ljudskog ponašanja.