Iznad otočja Hawaii 28. siječnja viđen je zeleni laser kako probija noćno nebo, tiho ocrtavajući putanju prema horizontu, kao, recimo, u filmu Matrix. Scena je snimljena kamerom teleskopa na vrhu najvišeg vrha Havaja.

Srećom, ovo nije bio neki vanzemaljski svemirski brod koji skenira Zemlju tražeći znakove života. Čini se da su misteriozne zelene zrake zapravo došle sa satelita u orbiti. Ali ne s onog s kojeg je većina mislila. Izvorno, stručnjaci Japanskog nacionalnog astronomskog opservatorija (NAOJ), koji je suvlasnik kamere, objavili su na Twitteru da zeleno svjetlo vjerojatno dolazi od radarskog uređaja na satelitu u orbiti, poznatom kao ICESat-2. ICESat-2 je u vlasništvu NASA-e, a koristi se za praćenje debljine Zemljinog morskog leda, ledenih ploča i šuma. No 6. veljače 2022. NAOJ je ažurirao svoju snimku laserske zrake rekavši da na temelju putanje nije vjerojatno da je to NASA, piše Science Alert.

Čije su zrake?

"Prema dr. Martinu, NASA-inom znanstveniku koji radi na ICESat-2 ATLAS-u, to nije njihov instrument, već tuđi", objašnjava bilješka na YouTube videu. Njegovi kolege, dr. Alvaro Ivanoff i drugi, napravili su simulaciju putanje satelita koji imaju sličan instrument i pronašli najvjerojatnijeg kandidata - ACDL instrument kineskog Daqi-1/AEMS satelita. "Stvarno cijenimo njihove napore u identifikaciji svjetla. Žao nam je zbog naše zabune vezane uz ovaj događaj i njegov mogući utjecaj na ICESat-2 tim", poručili su.

 Kineski satelit Daqi-1 lansiran je u travnju prošle godine i sličan je ICESat-2, satelit za praćenje atmosferskog okoliša. To znači da je u orbiti oko Zemlje kako bi pratio globalne razine ugljika, kao i atmosfersko zagađenje.

Daqi-1 sadrži pet instrumenata koji mu pomažu u tome, uključujući ACDL, što je kratica za Aerosol and Carbon dioxide Detection Lidar. Lidar je akronim za lasersko snimanje, otkrivanje i određivanje udaljenosti, a radi pomalo poput sonara. Ali umjesto da šalje zvučne valove za mapiranje područja, šalje laserske zrake. Vjeruje se da su upravo ti laseri obasjali nebo iznad Havaja krajem siječnja. U slučaju ACDL-a, on može slati lasere s dvije valne duljine na određenim valnim duljinama kako bi detektirao različite molekule u Zemljinoj atmosferi. Vrijeme koje je potrebno tim laserskim zrakama da se odbiju, daje informacije o sastavu atmosfere i tla ispod. Na primjer, ACDL može utvrditi koliko CO2 ima u Zemljinoj atmosferi emitirajući dva izmjenična lasera u rasponu valnih duljina od 1572 nanometara.